NEPOSREDNI poticaj za ovaj tekst nije obljetnica rođenja ili smrti Mile Budaka, nego ulica u Slavonskom Brodu koja nosi ime toga hrvatskog književnika tragične sudbine. Usput da spomenem – to je ulica u kojoj sam rođen. A rođen sam one davne 1927. koja je u sjećanjima starih Brođana ostala upamćena kao godina posljednjeg posjeta prvaka HSS-a Stjepana Radića njihovu gradu, ali i po tome što su u Brodu na Savi (kako se od proglašenja gradom 1871. do preimenovanja 1934. zvao današnji Slavonski Brod) te godine zasvijetlile prve električne svjetiljke. Ta ulica zvala se tada imenom domoljuba i dobrotvora Andrije Olujevića (kojemu je 1908. dodijeljena povelja "počasnog građanina”. A kada su se poslije Prvog svjetskog rata Karađorđevići raširili i po Brodu (Trg kralja Petra, Ulica kralja Aleksandra) mojoj se ulici daje ime srpskog vojvode Radomira Putnika. Za NDH bila je to Begovićeva, a poslije 1945. Njegoševa ulica.

Ne znamo je li ikada itko postavio pitanje zašto je srpski vojvoda ili, pak, crnogorski vladika (pisac spjeva Gorski vijenac) ušetao u ovu ulicu u predgrađu Slavonskog Broda koje se zove "Mali Pariz”. O Budaku se raspravljalo, a da odjeci tih rasprava još žive dokazuje i jedno pismo upućeno ovih dana gradskoj Komisiji za imenovanje naselja, ulica i trgova. Pismom iza kojeg stoji Udruga za promicanje lokalne uprave i samouprave PLUS traži se promjena naziva ove ulice zbog njezina, kako se kaže u pismu, "ustašoidnog imena, što Mile Budak bez sumnje jest”.

Nije mi ni na kraj pameti da branim Milu Budaka kao doglavnika i ministra nastave i bogoštovlja NDH. Ali treba reći što je politika, a što kultura, odnosno književnost.

To je riječ protiv "ukapanja” Mile Budaka, ili, ako hoćete, otpor tendencioznim nastojanjima da se tome istaknutom hrvatskom književniku pošto-poto ugura nož u ruke.

Mile Budak je, naime, u prvom redu i prije svega književnik. U Hrvatskoj književnoj enciklopediji (izdavač Leksikografski zavod, urednik Velimir Visković, prva dva toma izišla prošle godine) za Milu Budaka se kaže da "spada među važnije pisce” i da je "najplodniji hrvatski međuratni pisac, uz Miroslava Krležu”. To je pitanje o kojemu ne može odlučivati politika, koja je donedavno (a znamo do kada) odlučivala o svemu. Pa i o Budaku. Kako su stajale stvari s Budakom, ponajbolje svjedoči činjenica da ga nije bilo u udžbenicima, da su ga izbjegavali sastavljači književne povijesti, da se njegovo ime u pregledima naše književnosti nije moglo naći čak ni u indeksu imena.

Ovdje je posrijedi i političko i moralno pitanje.

Da se krivo ne razumijemo, podsjetit ću na ova tri poznata pisca: Knut Hamsun, Curzio Malaparte, Gotfried Benn. Malaparte je bio oduševljeni fašist, oduševljavao se tim talijanskim pokretom. Poslije rata, kako znamo, nije odgovarao zbog svoje privrženosti fašizmu. Norveški književnik Knut Hamsun dospio je poslije rata pred sud, koji ga je zbog kolaboracionizma s nacizmom i kao Quislingovog pristašu osudio na visoku novčanu kaznu. Sve to događalo se s Hamsunom kada je iza sebe već imao neosporivu književnu slavu (za roman Glad dobio je Nobelovu nagradu). Njemački književnik Gotfried Benn autor je knjige Dvostruki život. Ta knjiga liječnika-literata bila je i okajavanje vlastite političke prošlosti i pokušaj objašnjenja svoga političkog izbora. A u jednom pismu iz 1949. Gotfried Benn se mrzovoljno pita: "Rehabilitirati se – pred kim i zapravo za što?”

Fašističku prošlost norveškog, talijanskog i njemačkog književnika vlasti njihovih zemalja ocijenile su onim što im ne služi na čast. Ali, zbog te prošlosti nitko im nije osporio književnu veličinu, niti zabranio da se njihovim imenima nazovu škola ili ulice.

Dugogodišnji izgon Mile Budaka iz hrvatske književnosti bio je ideološke naravi.

Sa slomom komunizma bilo je samo pitanje dana kada će uslijediti reaktualizacija Budakova književnog djela. Nismo dugo čekali. Već u ljeto 1990. Mile Budak je osvanuo u knjižarskim izlozima. Ognjište, Budakov najpopularniji roman iz ličkog seljačkog života objavio je Nakladni zavod Matice hrvatske (kao reprint-izdanje u tri knjige). A već u proljeće 1991. roman Ognjište (koji je daleko od svake političke tendencije i propagande i koji je 1938. bio proglašen najboljim romanom suvremene hrvatske književnosti) doživio je i svoju dramsku praizvedbu (u zagrebačkom HNK-u).

Tvorac Ognjišta i cijeloga niza pripovijedaka i romana (Pod gorom, Raspeće, Na ponorima, San o sreći, Rascvjetana trešnja, Ratno razdoblje i dr.), rođen 30. kolovoza 1889. u selu Sveti Rok u Lici, doktor prava, frankovac i jedan od prvaka NDH, obješen je 7. lipnja 1945. nakon jednodnevnog suđenja pred Vojnim sudom Druge armije (do danas se ne zna gdje je pokopan). Nakon gotovo polustoljetne "zavjere šutnje” vratio se, dakle, u hrvatsku književnost, gdje mu je i mjesto.

Što se političke biografije Mile Budaka tiče, u ovome tekstu navest ću samo podatak da je za vrijeme NDH bio politički djelatan do jeseni 1943. kada je na vlastiti zahtjev umirovljen. Otad se do kraja rata bavio jedino književnošću i napisao je tri romana (Kresina, Gospodin Tome i Hajduk), dok je četvrti iz toga (nedovršenog) šestodijelnog ciklusa Kresojića soj bio u postupku pisanja. "Njegova politička aktivnost za vrijeme rata bila je na politički drugorazrednim dužnostim” – tvrdi povjesničar dr. Jere Jareb. Nije beznačajan ni podatak iz Meštrovićevih Uspomena na političke ljude i događaje, u kojima slavni kipar prenosi kako mu je Mile Budak rekao: "Ja bih sutra pristao da Hrvatska bude komunistička republika, uz uvjet da je slobodna i nezavisna”.

Na kraju, ovaj tekst ni u primisli ne treba shvatiti kao pledoaje za neku političku rehabilitaciju Mile Budaka. To je riječ protiv "ukapanja” Mile Budaka, ili, ako hoćete, otpor tendencioznim nastojanjima da se tome istaknutom hrvatskom književniku pošto-poto ugura nož u ruke.