Pokazati se u pravom svjetlu jedan je od velikih izazova s kojim se svakodnevno susreće čovjek. Strah od kritike, od toga da ne budemo prihvaćeni takvi kakvi jesmo, mogu čovjeka odvesti u samosažaljenje ili bijes, a shodno tome u situacije u kojima doživljava različite vrste patnje. Treba biti svjestan da nema čovjeka koji ne griješi te da se uvijek možemo odlučiti sebi oprostiti.
NOVA GRADIŠKA - U sklopu ciklusa Evangelizacijsko-hagioterapijskih tribina u vjeronaučnoj dvorani Župe Bezgrješnog začeća Blažene Djevice Marije u Novoj Gradiški održana je 4. veljače 2026. nova tribina naziva „Zavoljeti sebe“.
Vodila ju je Zrinka Ferenčina, hagioasistentica i voditeljica Centra za hagioterapiju u Novoj Gradiški.
Ivana Barišić
Prisutnima su se obratili i Ivana Mihić, predsjednica Zajednice „Molitva i Riječ“ te župnik vlč. Mario Sanić.
Ivana Barišić
- Tema je životna, važna je u životu svakoga od nas. Nije važan broj prisutnih, važna je jedna duša kojoj će koristiti nova spoznaja i nova istina. - kazao je vlč. Sanić pri davanju blagoslova još jednom hagiosusretu.
Ivana Barišić
- Koliko nas može reći da voli sebe? Ako ne ljubiš sebe ne možeš ljubiti ni svoga bližnjega. Ako ne ljubiš svoga bližnjega, kako ćeš ljubiti Boga. Sve je povezano. - riječi su kojima je tribinu otvorila Mihić naglasivši kako se često ta tema izjednačava s egocentrizmom te da iza 'ljubavi prema sebi' stoji jedan dublji koncept.
Čovjek je 'čovjek' prije svega po tome što je duhovno biće
Tijekom predavanja postavljena su ključna pitanja o čovjekom postojanju, njegovom mjestu na ovome svijetu i kvalitetama koje čovjek ima kao onaj koji je vrhunac Božjeg stvaranja.
Ivana Barišić
- Tko je čovjek? Otkud sam došao na ovaj svijet, tko me je tu stavio, kamo idem poslije smrti? Tko sam ja? Pitanja su to koja si čovjek postavlja oduvijek, ističe Ferenčina. Mi ne možemo vidjeti što je izvan našeg postojanja, a Isus nam je došao to reći. Da Bog postoji, da je dobar Otac, da brine za svoju djecu. Da toliko voli čovjeka da je svog sina poslao, da bi razjasnio čovjeku kako se živi i kakav je Bog. Da ga izvuče iz situacije u koju je čovjek došao svojom krivicom. - dodaje.
Odgovori su u Božjoj objavi u kojoj se čovjek otkriva kao duhovna besmrtna duša koja se, kao najveličanstveniji Božji projekt, umnogome razlikuje od ostalih bića.
- Mi se mučimo oko toga kakav je Bog, da s njim razgovaramo, da ga čujemo. Možemo to jer imamo duhovnu dimenziju - duhovnu dušu. Po duhovnoj duši čovjek je - čovjek. I po tome se razlikuje od drugih stvorenja. Čovjek se drži etičkih principa, ima savjest, sposobnost komuniciranja s Bogom i slobodan je opredjeljivati se za dobro ili zlo. Dobrota, istina, ljepota i ljubav kvalitete su koje ima sam Bog, a koje je i čovjeku udahnuo. - naglasila je Ferenčina.
Što ja imam protiv sebe, ako moj Bog nema ništa protiv mene?
Svaki je čovjek najprije bio želja u Očevom umu i srcu, kao njegova kreacija, kao dio Njegovog plana. Ipak, česta je pojava upravo poistovjećivanje s osjećajem bezvrijednosti. S tribine se poručuje kako je nužno propitkivati takva razmišljanja.
Ivana Barišić
- Što ja imam protiv sebe, ako moj Bog nema ništa protiv mene? S kojim pravom ja tako prigovaram svome Stvoritelju? On me opremio sa svim osobinama kao i svakog drugog čovjeka da mogu postati vrhunski čovjek.
Kao razlog takvom pogledu na sebe Ferenčina navodi ideju o savršenosti koja čovjeka na svakodnevnoj razini okupira.
- Teško nam je voljeti sebe možda upravo zato što nismo savršeni, što imamo viziju sebe koju ne možemo ostvariti. Tada krivimo sebe ili druge što nismo uspjeli napraviti ono što smo htjeli. Treba imati na umu da je čovjek biće u razvoju. Mi nismo dovršeni. Svaki tren se mijenjamo, rastemo, razvijamo u duhu.
Jesam li ja sebe primio/la kao dar ili sebe odbacujem? Bog za svakog čovjeka ima plan.
Pokazati se u pravom svjetlu jedan je od velikih izazova s kojim se svakodnevno susreće čovjek. Strah od kritike, od toga da ne budemo prihvaćeni takvi kakvi jesmo, mogu čovjeka odvesti u samosažaljenje ili bijes, a shodno tome u situacije u kojima doživljava različite vrste patnje. Treba biti svjestan da nema čovjeka koji ne griješi te da se uvijek možemo odlučiti sebi oprostiti.
- Nema nevažnih ljudi. Postoje samo oni koji ne prepoznaju kome su važni. - prof. Tomislav Ivančić
- Ne moramo se svidjeti ljudima, jer što su oni u usporedbi sa Stvoriteljem. Nema čovjeka koji će sve napraviti kako treba. I kako se riješiti te krivnje? Radosna vijest je da imamo Isusa Krista. On je došao tu našu nemoć razriješiti, nemoć da budemo dobri, ispravni. Ako meni Bog oprašta, zašto se onda ja ustručavam sebi oprostiti? Isusov život je cijena da mi možemo živjeti bez krivnje, ako se pokajemo. On će to uzeti. On to može.
Kao zaključak tribine Ferenčina navodi kako je svaki čovjek darovano biće te da ima tu sposobnost da promijeni perspektivu - da počne sebe gledati Božjim očima.
- Mi smo darovano biće. Svaki čovjek je jednako vrijedan. Čovjek je u svojoj biti projekt, jer Bog za njega ima plan. Ako mene moj Stvoritelj poštuje toliko idem i ja poštovati sebe. Ljubav je odluka iz odgovornosti prema sebi. Mogu stoga odlučiti sebe (za)voljeti.
