U sutrašnjem večernjem listu Ivanković piše:

"Talijani su prošli bolje. Oni su iz istih protestnih razlo­ga u svoj parlament svoje­dobno izabrali pornodivu, a mi smo dobili Ivana Pernara. Zastupnica je imala umjetničko ime Cicciolina i bila je tada naj­veća zvijezda u povijesti porno-industrije. Pravo joj je ime Illona Staller, a rodila se u siromašnoj obitelji u Budimpešti. Kao mladu atraktivnu konobaricu angažirali su je iz komunističke tajne službe sa zadatkom da zavodi strane di­plomate.

Iz dosad prezentiranog, Pernar još nije shvatio da se, ako je odabrao da ga financi­raju porezni obveznici, na radnom mjestu ne može baviti kurverajem.

No, brzo je pobjegla i odabrala svoju novu, isplativiju karijeru u Italiji. Kad se naš "junak" Pernar rodio 1985., ona je već, kao 34-godišnjakinja, bila duboko u poli­tičkim vodama. Bio je to dobar tajming, jer Talijanima je već bila puna glava učmalog parlamenta­rizma i tradicionalne politike, pa su je kao predstavnicu Radikalne stranke 1987. izabrali u parlament. Izbor bivše prostitutke i porno dive svakako je uzdrmao talijansku političku scenu, no Cicciolina je svoj posao shvatila ozbiljno. Dok je bila zastupnica u parlamentu, politički je djelovala za legalizaciju prostitucije, protiv nuklearki, član­stva u NATO-u, borila se za ljudska prava, legalizaciju istospolnih brakova, zajamčenu minimalnu plaću za mlade. Izvan parlamen­ta, međutim, nije zanemarila svoju iskonsku profesiju i nastavila je snimati pornofilmove. S obzirom na takav životopis, bila je sklona i provokaciji dajući izjave novina­rima redovito otkrivajući poprsje, a kada su tijekom Zaljevskog rata Iračani zarobili zapadne vojnike, javno je ponudila Sadamu Huseinu najvrući seks u zamjenu za njihovo oslobađanje. Poslije, kad više nije bila zastupnica, iz sličnih pobuda nudila se javno čak i Bin Ladenu.

I premda ju je pratila fama da je u filmovima općila i s konjem, te svoje akrobacije nije izvodila u par­lamentu. Primala je solidnu plaću od talijanskih poreznih obveznika i, premda je prešla mnoge dotadaš­nje granice i iskočila iz utabanih staza društvenih vrijednosti, u parlamentu nije prakticirala drugu karijeru i, kako bi se danas reklo, čuvala je dignitet svog parlamenta. Prije otprilike pet godina akti­virala je parlamentarnu mirovinu, što je mnoge razočaralo, ne zato što to državu stoji 39 tisuća eura godišnje, nego se očekivalo da će ostati buntovna i odbiti državnu apanažu.

Ivan Pernar će jednog dana isto tako biti u dvojbi hoće li uzeti sa­borsku mirovinu ili ne. Narod ga je izabrao i na to ima pravo. Možda će se u tim trenucima sjetiti da su ga izabrali oni kojima je obećavao zaštitu od prisilne deložacije i tlake političke i gospodarske elite. Ne znam je li Pernar ikada čuo za Ciccolinu ili misli da je on svjetski raritet u parlamentarnom životu, no ako je i čuo za nju, nije ga se dojmila. Ona je imala sasvim kon­kretan i ozbiljan politički program, koji čak dobrim dijelom odgovara i političkim stavovima Pernara. No, razlika između Ciccioline i Pernara je u tome što je ona svo­jim političkim zalaganjem ostavila traga i pridonijela razvoju demo­kratskih vrijednosti jer je tražila da društvo pomakne svoje granice, a nije tražila da se aktualno društvo prvo uništi da bi nastalo neko ima­ginarno novo. Ni Pernaru nije mr­ska kamera, istina ne zbog seksa, nego radije mobitelom snima po­litički hard-core filmove u kojima je on jedini glumac. Ako je i bilo dvojbi o korisnosti pojave Pernara u zastupničkim klupama Hrvatskog sabora, sada ih više nema. Demokracija mož­da jest pomalo trula, no Pernar, za razliku od Ciccioline, koja je, u odnosu na njega, cvijet demokra­cije, zasad se dokazao jedino kao plijesan demokracije. Iz dosad prezentiranog on još nije shvatio da se, ako je odabrao da ga financi­raju porezni obveznici, na radnom mjestu ne može baviti kurverajem. Ali ima punu slobodu to činiti izvan Sabora. Poput nezaboravne Ciccoline".