Punih 45 godina u komunističkoj Jugoslaviji, od toga 35 godina dok je još sam bio živ, jedan od najvećih zločinaca u povijesti Europe imao je ime najljepšeg gradskog trga u Zagrebu. Nakon toga još 27 godina od raspada Jugoslavije u neovisnoj Hrvatskoj taj zlotvor je još uvijek imao svoj trg u centru grada, pišere dakcija portala narod.hr.

U samom gradu Zagrebu registrirano je i poznato preko 70 masovnih grobnica, a u okolici još više od 60. Najveća stratišta u kojima su ubijene i bačene desetine tisuća ljudi u Zagrebu su: Bukovečka šuma iznad Maksimira, Šestine sa više grobnica od kojih je samo kod Lagvića s lijeve strane potoka više od 300 ubijenih, Gračani sa niz velikih grobnica od kojih najveća sa preko 700 ubijenih ljudi, Vrapče, Prečko, Tuškanac (Dubravkin put) i brojne druge. Stvaran broj ubijenih u Zagrebu se nikada neće znati.

Sada je konačno došlo vrijeme da se oduzme ime trga zločincu koji je naredio najveće pokolje stanovnika i ljudi zatečenih u Zagrebu u njegovoj povijesti.

Kronološki gledano, Tito je već 14. svibnja u Zagrebu predsjedao sastankom Štaba I. armije JA, II. armije JA i Glavnog štaba Hrvatske s članovima Narodne vlade Hrvatske. Sastanku su nazočili Vladimir Bakarić, Edvard Kardelj i Vladimir Nazor i još pojedini visokopozicionirani komunisti iz redova partizana.

Prema svjedočenju sudionika sastanka, načelnika Vojnosudskog odjela II. armije dr. Gabrijela Divjanovića, glavne teme sjednice bile su:

1)Osnivanje i rad komunističkih koncentracijskih logora za eksterminaciju Hrvata, (potpuno i nemilosrdno uništenje stanovništva, naroda [izvršiti/vršiti eksterminaciju]; iskorjenjivanje, istrebljivanje, zatiranje - HJP, op. J.Z.)

2) Određivanje pravaca kretanja i etapno sprovođenje zarobljeničkih hodanja smrti,

3) Pronalaženje većeg broja prikrivenih stratišta i

4)Organizacija masovnog ubijanja Hrvata.

Partizanski koljač i komesar I. armije Mijalko Todorović, sredinom svibnja 1945. glavni organizator i izvršitelj pokolja u Zagrebu i okolici, pohvalio se pred vrhovnim komandantom Titom da je po zagrebačkim stratištima „vlastoručno poklao više ljudi nego tijekom cjelokupnog dosadašnjeg rata zajedno i to u tolikom broju da ga je zabolila desna ruka, zgadio mu se život i više ne može jesti meso".

Tito u Zagrebu nadzire likvidacije Zagrepčana i zatečenih civila i ranjenika

Iz dostupnih vrela nije bilo moguće utvrditi Titovo kretanje između 15. i 18. svibnja 1945. godine. No, prema partizanskom tisku u zagrebačkoj je okolici nedvojbeno boravio od 19. svibnja nadalje. U nedjelju 20. svibnja predvečer, nenajavljeno je u pratnji generala Aleksandra Rankovića i Koste Nađa ušao u Varaždin i obratio se građanima, koje su partizani strojnicama i bajunetima natjerali na Kapucinski trg. U svom govoru održanom u pripitom stanju, izjavio je da „u Varaždin nije došao službeno, niti da govori o politici, već da obiđe jedinice JA koje u okolici obavljaju važne zadaće na konačnom obračunu s hrvatskim smradom". Nadalje, svim protivnicima svojeg režima najavio je „da će u novoj komunističkoj državi svjetlost dana gledati samo toliko dugo, koliko traje put do najbliže jame".

Tijekom dvodnevnog boravka na sjeverozapadu Hrvatske 19. i 20. svibnja, Tito je obišao partizanska stratišta, pregledao svježe iskopane masovne grobnice i razgovarao s  partizanima-psihopatima koji su vršili likvidacije. Potom je 21. 5. došao ponovno u Zagreb i isti dan održao govor na Markovu trgu. Vjesnik je idućih dana u podebljanim okvirima isticao izvatke morbidnog maršalova govora, pune uvrjeda i prijetnji upućenih hrvatskom narodu. Primjerice: „Nikad više nećemo dozvoliti da se pojedinci koriste plodovima džinovske borbe naroda. Mi ćemo našu kuću provjetriti tako,da zauvijek nestane onog hrvatskog smrada, koji ne smije kužiti našu zajedničku kuću – slobodnu, federativnu Jugoslaviju".

Slijedeća tri dana Tito je boravio u Zagrebu i njegovoj okolici, te pritom rukovodio masovnim ubijanjem Hrvata. Prema svjedočanstvu časnika OZNE Dragutina Rafaja, u Karlovcu je obišao komunistički koncentracijski logor za eksterminaciju HrvataDubovac i tamo zatekao tisuće Hrvata kako leže na zemlji unutar žice. Zapovjedniku je naredio „ubrzavanje dinamike ubijanja uključivanjem srpskog stanovništva Korduna i Banije i to tako da hrvatsku bandu uz prethodnu najavu šalje na likvidaciju u srpska sela". U Sisku je posjetio sličan, no nešto manji logor Viktorovac i također naredio žurnije ubijanje uz pomoć okolnog srpskog stanovništva. U obilasku samoborskih logora i stratišta zadržao se jedno cijelo poslijepodne. U pratnji generala OZNE Ivana Krajačića, više je puta obišao zagrebačke logore i zatvore i izrazio nezadovoljstvo sporošću likvidacija.

Ukupan broj ubijenih samo ranjenika (koji su popisani i ubijeni od Titovih partizana)  iznosi 4.791 ubijena osoba.

Zbog prisutnosti na područjima likvidacija u Hrvatskoj i Sloveniji, Tito se 22. svibnja telegramom ispričao generalu Crvene armije Ždanovu što ga osobno ne može primiti prilikom njegova posjeta Beogradu, pa je gosta u zamjenu primio načelnik Generalštaba JA Arso Jovanović.

U petak 25. svibnja Tito je u Zagrebu svečano proslavio svoj rođendan. Prema Divjanovićevu svjedočanstvu njegovi najbliži suradnici priredili su mu u ime rođendanskog poklona iznenađenje. Odveli su ga u policijsku zgradu u Petrinjskoj ulici i s prozora mu u dvorištu pokazali netom izručenu vladu NDH na čelu s dr. Nikolom Mandićem i dr. Milom Budakom, postrojenu njemu u čast. Tito je pobjedonosno blistao osjećajući vrhunac vlastite moći. Svojoj je pratnji s ponosom pokazao ćeliju u kojoj je svojedobno bio zatvoren. Potom se odvezao na proslavu rođendana, koja je trajala dugo u noć i završila teškim opijanjem sudionika. Iduće jutro, nakon što se otrijeznio, Tito je odlučio na revolucionaran način riješiti pitanje velikog broja ratnih izbjeglica zatečenih u Zagrebu i bližoj okolici.

Broj ubijenih u Zagrebu se nikada neće znati

Zagreb, koji je prigodom zadnjeg prijeratnog popisa 1931. imao 185.581 stanovnika, dočekao je konac rata s preko 600.000 duša, pretežito vojnika i izbjeglica iz opustošenog dijela NDH. Nakon uzmaka hrvatske vojske u Austriju, u Zagrebu je na rubu gladi i dalje boravilo oko 220.000 izbjeglica civila – žena, djece, staraca, invalida i ostalih. Prema Divjanovićevu svjedočanstvu, Tito je u subotu 26. svibnja naredio „da se ova cjelokupna hrvatska izbjeglička banda izbaci iz grada" i „pod oružanom pratnjom jedinica regularne armije, OZNE i KNOJ-a, usiljenim hodnjama ili vlakovima organizirano sprovede u zavičajna mjesta, a putem ili po prispijeću u zavičaj, hrvatski je smrad trebalo bez milosti likvidirati, jer su oni većinom bili narodni neprijatelji".

Isti je dan prema maršalovoj naredbi raspisana okružnica i otvorena dva prolazna logora. Manji, za izbjeglice iz užeg gradskog područja, u prihvatnoj stanici Crvenog križa kod Glavnog kolodvora, te veći, za izbjeglice iz okolice grada, u Psihijatrijskoj bolnici Vrapče. Partizanska horda je potom, usred Zagreba i ne zazirući od zgražanja javnosti, počela s pljačkom, silovanjem, nasilnim odvođenjem i klanjem ove skupine nesretnih ljudi, koju su uglavnom činili starci, žene i djeca.

Stvaran broj ubijenih u Zagrebu i okolici se nikada neće znati. Bio je to pokolj nezapamćenih razmjera.

Prema Svjedočenju Koče Popovića i dr. Gabrijela Divjanovića, Tito je nakon proslave rođendana na nagovor generala Rankovića naredio da se za odmazdu pobiju svi hrvatski mladići rođeni između 1924. i 1927. u gradu i kotaru Zagreb, koji nisu zarobljeni u završnim operacijama II svjetskog rata, a njegov su kraj iz raznih razloga dočekali kod kuće. Naredba je izuzela osobe koje su pristupile jedinicama partizanske vojske, te pojedince zdravstveno nesposobne za službu u oružanim snagama. Komanda grada Zagreba ovu je Titovu odluku uobličila u čuvenu "Naredbu broj 7". Tom je naredbom komanda uspjela podlo namamiti 7.800 mladićakoji su se kojekuda skrivali, da se jave radi tobožnjeg "novačenja u JA". Odmah po partizanskom "novačenju", izvršenom u vojnom objektu u Maksimirskoj ulici 63, mladići su stavljeni pod vojnu stražu i sprovedeni u logore Maksimir i Prečko. Odatle su noću, podijeljeni u dvije skupine, u četveroredovima odvedeni na usiljenu hodnju smrti preko Podravine, Slavonije i Srijema u logor Kovin u Vojvodini. Nakon neizrecivih zvjerstava izvršenih putem, u Kovin ih je živih stiglo 2.200, a u Zagreb se vratilo svega 58.

Tito iz Zagreba u Macelj, pa u Zagreb i onda u Sloveniju

Vjesnik je u nedjelju 27. 5. donio vijest "da Tito ovih dana u pratnji generala Rankovića obilazi okolicu Zagreba", bolje reći nadzire pokolje Hrvata širokih razmjera, koji je upravo tada bio u punom zamahu. Vodnik OZNE i sudionik pokolja u okolici Krapine, a kasnije pokajnik Mladen Šafranko, osobno je svjedočio da je Tito dan, dva nakon svog rođendana obišao zatvor OZNE u Krapini, logore u Mirkovcu i Oroslavlju, te stratišta u Đurmancu i na Maceljskoj Gori. S udaljenosti od kojih 300 m Tito je promatrao ubijanje skupine od 500 do 600 uhićenih civila. Prema njegovoj naredbi svi su ubijeni sjekirama. Potom je prišao jami i naredio da se na tijela, koja su se još uvijek micala, nagrne zemlja.

Prema partizanskom tisku, Tito je 28. svibnja otišao iz Zagreba u Ljubljanu, gdje je istog dana održao brojno posjećen govor. U njemu se neuvijeno i pobjedonosno pohvalio: „Likvidirali smo 200.000 bandita, a još toliko smo zarobili. Stigla ih je ruka naše pravde". Prema svjedočenju borca pratećeg bataljona Franca Sečena, putem je obišao stratište u rudniku Barbarin rov na brdu iznad Laškog i stratišta u Trbovlju, gdje je "nakon koljačkog raporta" izrazio zadovoljstvo. U rudniku su žrtve, nakon serijskog vezanja žicom, žive bacali u okomita rudarska okna i potom su za njima ubacivali potpaljeni dinamit. Prema svjedočanstvuMilovana Đilasa, Tito je u Ljubljani 28. svibnja, nakon govora i cjelodnevne proslave pobjede partizanske paravojske, osobno naredio otvaranje novog masovnog stratišta na Kočevskom Rogu, koje je trebalo ubrzati likvidaciju spomenutih preostalih 200.000 zarobljenih "bandita".

Popis masovnih grobnica u Zagrebu i okolici
Prema Ženevskoj konvenciji o postupanju s ratnim zarobljenicima iz 1929., koja su bila na snazi u vrijeme događaja o kojima se ovdje raspravlja, i koje su se trebali pridržavati i pripadnici NOV i POJ/JA, čiji je vrhovni zapovjednik bio J. Broz Tito: "silom ili dobrovoljno razoružani protivnik više nije neprijatelj, nego ratni zarobljenik i kao takav mora biti pošteđen; ratni zarobljenik ne potpada više pod vlast vojnika ili jedinice koja ga je zarobila, nego države čijoj vojsci taj vojnik, odnosno jedinica pripada; ubiti razoružanog protivnika u ratu nije dopušteno i predstavlja zločin, a svako zlostavljanje znači kukavičluk i barbarstvo”.