KADA sljedeće nedjelje, negdje oko ručka, na ovome mjestu ne bude kolumne ovog autora, neki će sigurno reći: ''Ponudili su mu jedan prema pet, pa je uzeo lovu da ne objavi već napisani tekst''. Nakon žešće frke koja se digla prošloga tjedna oko saborskog zastupnika Franje Lucića, koji je potpisniku ovih redova nudio 1 : 3 (dat će mu tri puta više za tekst nego što plaća redakcija, pod uvjetom da ga ne napiše), bio bi to, nekima, možda posve logičan zaključak. Jer, kako jednom zgodom reče bivši predsjednik Stjepan Mesić – sve ima svoju točku tališta.

Kako je on osobno, uspio natući dug od 341.542,04 kuna neplaćenog poreza i prireza na dohodak? Kako su brojne kaznene prijave završavale u ladicama, a on prkosno i javno poručivao onima koji ih pišu da s njima mogu ''obrisati guzicu''.

Morat ću razočarati one koji tako budu mislili i to već danas. Sljedeće nedjelje (i još nekoliko iza nje) kolumne ovog autora neće biti, ali ne zbog toga što mu je neki političar ponudio 1 : 5 ili više, već zato što će na godišnji odmor.

Pitao me neki dan kolega s portala Lupiga.com: ''Drago, zašto, pobogu, niste uzeli novac koji vam je ponudio Franjo Lucić? Zašto ga niste mogli 'razumit'? Kakav ste vi to čovjek?''.

Odgovorio sam: ''Lijepo ste rekli kakav sam ja to čovjek kad nisam uzeo lovu koju mi je ponudio Franjo Lucić. Ali, kakav bih to čovjek tek bio da sam uzeo lovu? Zamislite uzeti lovu čovjeku koji nema ništa osim njive vrijedne dva soma eura. Nema ni kuću, ni stan, ni auto, ni jahtu, ni privatni helikopter, ni kune ušteđevine, ni Rollex… Samo njivicu od 1.052 metra četvorna i da nema nje, na njoj nešto krumpira, raštike, luka, kupusa, graha…, vjerojatno bi, uz golu saborsku plaću, morao primati i socijalnu pomoć. I sada pitam ja vas: zar da od takvog siromaha nešto uzmem? Pa kakav bih ja to čovjek bio?''.

Priča o Franji Luciću, saborskom zastupniku iz Pleternice, kako to često u Hrvatskoj biva, njegovom ponudom da podmiti novinara, okrenula se u posve drugom pravcu od one koja bi bila logična. Da nije, naime, bilo te skandalozne Lucićeve ponude i snimke na kojoj se jasno čuje kako nudi mito za nepisanje, Lucić bi i danas ostao na svim stranačkim dužnostima na kojima je bio (član Nacionalnog vijeća i Središnjeg odbora HDZ-a, predsjednik organizacije HDZ-a Požeško-slavonske županije). Ništa ne bi vrijedilo sve ono što je novinar tijekom nekoliko tjedana rada prikupio, dokumenti koje je objavio, činjenice do kojih je došao (u takvim količinama da su bila potrebna tri nastavka), Lucić bi i dalje bio na svom mjestu.  U ovoj zemlji toliko je kriminala da to nikoga više ne zanima, nikoga ne čudi, da to odavno ne izaziva zgražanje.

Ono što je ovoga novinara zapanjilo više nego nuđenje mita jednog saborskog zastupnika, jest činjenica kako je, toliko godina, mogao raditi sve što je radio. Kako je subvencionirane kredite za zapošljavanje branitelja mogao trošiti za izgradnju apartmana na moru? Kako je uz silne milijunske kredite dvije firme otjerao u stečaj, a treću doveo na rub propasti?

Kako je svu svoju imovinu uspio skloniti sa svoga imena, pa danas, nakon dvadeset godina u politici i biznisu, ima samo omanju njivu, vrijednu 15 tisuća kuna? Kako su njegove firme, jedna drugoj, po višestruko većoj cijeni od nabavne, mogle prodavati opremu i strojeve? Kako je, s dugom od 15-ak milijuna kuna Hrvatskim šumama i dalje dobivao trupce, mada ta državna tvrtka kupcima obustavlja isporuku čim potraživanje ne podmire u roku od 30 dana?

Kako je on osobno, uspio natući dug od 341.542,04 kuna neplaćenog poreza i prireza na dohodak? Kako su brojne kaznene prijave završavale u ladicama, a on prkosno i javno poručivao onima koji ih pišu da s njima mogu ''obrisati guzicu''.

Franjo Lucić, saborski zastupnik, naravno nije to mogao učiniti sam. Nije on ''one man band'', vuk samotnjak, usamljeni jahač, Pale sam na svijetu… Nakaradni sustav koji dopušta i potiče velike da rade što hoće (sjetite se samo slučaja Agrokor), a male gazi i plijeni im imovinu ako par mjeseci ne plate struju, vodu ili tv-pretplatu (sigurno znadete nekog takvog iz susjedstva), u slučaju Franje Lucića, pokazao je svu svoju zastrašujuću snagu. Franji Luciću na ruku je išao sustav. Institucije sustava. A one, za njega, rade i dalje.

Kako je, naime, moguće da nakon svega taj čovjek i dalje ostaje u Hrvatskom saboru, među uvaženim zastupnicima, kako ih oslovljava predsjednik Sabora i oni međusobno, jedan drugoga? Kako je moguće da će taj čovjek i dalje sudjelovati u donošenju zakona, zakona koje je godinama tako bezobzirno kršio? Kako je moguće da ostavku u Saboru, na mjesto zastupnika, ne želi dati jer od nečega se mora živjeti?

Nećemo dalje. Vrijeme je za godišnji odmor.