Od početka izlaženja, predvidjeli smo rubriku intervju, ali ju tek sada uspijevamo oživiti. U početku su nas važne face u gradu ignorirale i umanjivale naš značaj, pa nismo ni mogli doći do zanimljivih sugovornika, a sad eto …krenulo.Nikakav društveni ili javni ugled ni položaj ne određuje redoslijed niti hijerarhiju. Bit će onako …što život donese. Od onih koji žive od ostataka blagostanja do onih koji su trenutno na sunčanoj strani života.Današnji naš sugovornik Chiuvava učinio nam se zanimljivim. Njegovi komentari su od nas uvijek ozbiljno shvaćeni. Ponudila se i prilika jer je Chiuvava i sam želio intervju. Ali! Nije bilo lako pronaći ga. Uključili smo sve naše tajne službe, USKOK, policiju… ali njihove konvencionalne metode su zakazale. Bile su potrebne nove, nepoznate metode, pa smo zamolili poznatog brodskog izumitelja da nam pomogne u traženju. I uspio je! Kako? Ne znamo, kao što ne znamo puno toga što taj izumitelj zna. U svakom slučaju zahvaljujemo mu na pomoći.

Mislite li da ćete ikad u životu dobiti i jedan iskreni odgovor od nekog, pa čak i od samog sebe?

- Tko si ti Chiuvava?

Da li je odgovor na to pitanje bitan za život? Što vam znači da vam odgovorim na to pitanje? Ne znači vam ništa. Mislite li da ćete ikad u životu dobiti i jedan iskreni odgovor od nekog, pa čak i od samog sebe? Samo jedna od mnogo slika mene o sebi, ili vaša o meni. Ali jako dobro pitanje, koje bi svatko od nas sebi trebao postaviti. I to raditi često i svakodnevno. Ni jedan mi drugi odgovor ne pada na pamet, jer sam prošao već sve oblike postojanja. Jedino što mogu iskreno konstatirati je, Ja sam Ja. Chiuvava. Čik pogodi ko sam :-)

- Od kada nas pratiš?

Pratim ja vas već duže vrijeme. Pod stalnim ste nadzorom moga budnog oka. :-)

- Zbog čega se kriješ pod nickom?

Je li bitno zovem li se Jerko, Ivica ili Mirko? Što je toliko zanimljivo u Vašem ili mom imenu ? Proizlazi li postojanje čovjeka iz njegovog imena ? Nomen est omen. Ne bih rekao. Jednom ili dvjema riječima opisujemo jedan sklop bića i sve naše predrasude i stavove o istom. Imenom i prezimenom etiketiramo objekt i formu, a ne smisao.

- Zašto Chiuvava?

Zašto ne? Možda najbolje opisuje moje osobine. Jedno malo biće, slatko, dlakavo, od 90 kg (već vidim neke komentare hahah), a non-stop se petlja gdje mu nije mjesto i grize po papcima. Nema veze, može i krmak. Krmčina.

- Jesi li muško ili žensko, ili nešto treće?

Kad treba ratovat, radit teške fizičke poslove, onda sam muško. Kad treba primit zasluge za sve to, onda sam žensko. Kad uživam u svojoj zajebanciji, onda sam nešto treće. Svi mi imamo u sebi i muško, i žensko, i dijete, i chiuvavu, i krmka. Samo što ne bivaju svi u isto vrijeme.

- Obrazovanje?

Jaaako bitan događaj u našim životima. Tek sad vidim besmisao 14-godišnjeg sjedenja u klupama, učenja i ostalih gluparija. Opet, nekad je škola bila škola. Škola ljudi. Danas je škola sredstvo ili put za dolaženje do etikete koja krasi naše ime u vrlom novom svijetu materijalnog, "ljepote i napretka". Kao onaj koji vidi i zna, srećem se u svom životu sa mnogo etiketiranih bića-robota, koja pokazuju svoju debilnost kroz djela u vidu poluistinitih činjenica i stavova, i/ili zabluda koje su im implantirane putem nakaradnog obrazovnog i religijskog sustava. Iako imam te diplome kojima se neki kurče, prednost u svakom pogledu dajem životnoj školi. Poručio bih onima koji se brinu o načinu obrazovanja: "Prepustite proizvodnju robota elektroničkoj industriji. Efikasnije je, a manje boli."

- Starost?

Eee, starost je koliko sam primjetio do sad, u našem vrlom civiliziranom zapadnom društvu, jako gadan događaj. Ne bih mogao još ništa, osim toga nadodati, jer nisam iskusio starost kao svoje fizičko. Da li ću, ne znam. Ništa nije izvjesno. Većina penzionera i starijih ljudi, jako pate. Što od malih mirovina, što od tjelesne bolesti. Stari ljudi su u vrlom novom svijetu vrlo često zapušteni od strane onih mlađih, koji bi trebali imati osjećaja i sredstava da im pomognu. Često mladi ljudi ne mogu pomoći starijima, jer stariji ljudi, koji prožive svoju izfantaziranu priču života, osjećaju depresiju, tugu i ostale negativnosti, te samim tim odbijaju mlade od sebe. A mladi opet trče, za bogatstvom, novcem i slavom. U nemilosrdnom svijetu kapital-izma i ostalih -izama, nije poželjno biti star. Poznat mi je osjećaj kada se osjećaš kao teret. Gdje je nestao čovjek ? Aaah, da, sad sam se sjetio na šta ste mislili pod pitanjem starost. Sigurno ste me pitali za godine. Ja sam jaaaako star. Stara ofucana chiuvava koja više ne grize. Sad grickam, ako imam šta :-)

- Koliki ti je minus na kartici ?

Hahaha...zašto ste prvo pomislili da je minus? Kakva su to pitanja? Izgledate mi kao neki novopečeni poslodavac koji me misli preveslat, da vidi kako će me musti na radnom mjestu :-) Poruka svima koji idu tražit posao ili već rade. Fino se obucite, dotjerajte, namirišite, pokačite si novčanice po sebi kada idete na razgovor za posao, budite sretni i veseli, i ne dopustite da vas manipuliraju. Jednostavno, neka pljušti sreća svuda oko vas, prava sreća. Nemam posla, nemam kartice. Ne, nemam kartice. Nijedne. Pardon, imam onu što mi je Jaca poslala, braniteljsku, koju nisam mogao iskoristiti, čak ni kada je u bolnici, u redovima bila gužva. A i tu karticu ću da poništim. Zapalit ću je. Javno i sa osmjehom na licu. :-) Ovakvo pitanje ja zovem pravim pitanjem. Čestitam. Uglavnom upućuje na to da se u većini ekonomsko-gospodarskih pitanja povuče pitanje " kolko si/je težak" Tu pojavu treba eliminirat iz društva.

- Bračno stanje?

Živim sa krasnom, dobrom djevojkom, koja mi uvijek daje podršku što god radio, koja me naučila što je kritika, što je razgovor, koja me gradi i staloženo trpi moje filozofije :-)

- Zaposlen? (Samo da ili ne)

Zašto samo da ili ne? Pa baš je ovo pitanje o kojem bi se do sutra moglo razglabati, šta i kako? Nisam zaposlen u smislu radnog odnosa, a imam osjećaj da bih trebao biti. To je ono pitanje koje me uvjek protrese, pa zato pitam zašto samo da ili ne. Jednostavno, ja ne mogu vjerovat i mnogo mojih prijatelja koji me poznaju, i znaju za moje sposobnosti, kako to da ne mogu naći posao. Promjenio sam dosta tvrtki, i pada mi napamet samo jedno pitanje. Što mi to govori? Zašto? Zar ovaj grad ne treba ljude koji znaju, rade i koji su sretni? Zašto uvjek u nekoj instituciji od koje kao član ovog društva, dočekam nasilno nasmješene ili nadrkane robote koji jedva čekaju da te "riješe" kao da cijepaju drva? Koji je vaš problem ljudi?

- Kako često nas otvaraš?

Prečesto, čak sam pomislio da mi to prelazi u naviku. Da vidim šta se piše. Čudan je taj radoznali mozak. Neće da se smiri. Trebaju mu priče i pričice da se zabavlja. Jer ne može biti u miru, sam sa sobom.

- Koje teme te zanimaju na SBplusu?

Zanimaju me uglavnom političke teme, jer iz njih pokušavam proniknuti u budući smisao i postojanje ovog mjestašca u kojem živim. Zanimaju me i iz toga razloga što pokušavam shvatiti o čem se zapravo radi vezano za pronalaženje posla, jer iz mnogih dosadašnjih komentara čitatelja bi se moglo shvatiti da u ovom gradu postoje mnoge interesne skupine i da nešto debelo ne štima. U par svojih razgovora sa određenim ljudima sam došao do istog zaključka, pa ne razumijem što se u stvari događa. Da li je zaista potrebno biti član nekog klana, stranke ili interesne skupine, da bi pokazao znanje, vještine i zaradio plaću? Također, bilo bi lijepo da imate jednu kolumnu inovacije za koju predlažem ljude koji su se u našem gradu pokazali kao oni koji stvaraju. Volio bih čitati njihove vizije i ideje.

- Što nam valja?

Ako mislite na portal, sve vam valja, počevši od kolumnista, pa do formalnog i estetskog dijela stranice. Funkcionalno, odličan posao. I vesele me mnogi vaši duhoviti članci, ali i oni koji ukazuju na neke probleme. Što se tiče vašeg cilja koji je spomenut u disklejmeru, smatram da ste ga postigli. Pohvala.

- Što ne valja?

Vidi gore.

- Jesmo li dovoljno pismeni?

Naravno. Isto kao i ja. U biti, kad malo bolje razmisliš, i previše smo pismeni. Kad god se pojavi neki "stručnjak" lingvističar, lektor i upozorava na pravopis, u svrhu diskvalificiranja komentatora ili kolumnista, u nedostatku argumenata, digne mi se kosa na glavi. Kad netko pridaje veći značaj formi nego smisaonom sadržaju. Riječ i informacija kao takva se danas upotrebljava u negativnom kontekstu i u funkciji je "mašine". Prvo radi jezik, onda mozak, i onda na kraju svi skupa ispaštamo.

- Jesmo li dovoljno neovisni?

To pitanje postavljaš kao novinar sbplusa ili kao biće? Tko pita? Ako pitaš kao čovjek koji živi s drugim ljudima, onda ti mogu reći da egzistencijalno nismo neovisni. Nitko od nas. Svi smo mi ovisni jedni o drugima. To znaš i sam. Riječ neovisnost bi se dala razbit na više smislenijih komada. Neovisnost u pogledu čega? Života? Zašto bi trebali biti neovisni? Jel to nešto što je dobro? Što je neovisnost? Ako je neovisnost dobra pojava, onda niste dovoljno neovisni.

- Jesmo li dovoljno ludi?

Hahaha. Nismo. Još uvjek neki tamo ozbiljni stručnjaci ufurani u svoje priče i pričice, uvjereni zbog svojih predrasuda i nagađanja o boljem i ljepšem životu tek u budućnosti, shvaćaju ovaj nametnuti sistem ponašanja i djelovanja kao nešto jaaaako ozbiljno i pozitivno. Pa ne znajući čine zla drugima oko sebe, zlo koje se uvijek vrati kao bumerang. Misle da su direktori svemira, i da će promjeniti ono što se u suštini promijeniti ne može. Samo, neka znaju, to nije bila i moja odluka.

- Što misliš o komentarima?

Nekad između redova pročitam nešto zanimljivo. Koliko su komentari dobar izum, toliko su i loš. Daleko od toga da je u današnje vrijeme lakše nešto izjaviti pod sjenom anonimnog, strah je čudna biljka. Možda bi nam život svima postao puno bolji, kada bi se anonimno dogovarali, a zajedno živjeli i radili, jer čovjek iza svoga nicka-imena-maske, nema vizualnu predstavu o drugoj osobi, već misaonu i lakše mu je izraziti ono što stvarno osjeća. Nažalost, kao i sve druge tehničke izume, ljudi su opet zloupotrijebili. Što nam je dao interenet? Dao nam je slobodu da izrazimo ono što osjećamo i o čem razmišljamo, kako bi smanjio jaz, strah i neznanje. Odlično sredstvo za razmijenit misli, dogovore, kritike, ali konkretno, u rukama čovjeka, a ne neandertalca, ili onoga koji slijepo vjeruje svemu pročitanom.

- Što misliš o komentatorima?

A što statistike pokazuju? Pokazuju da ljudi najčešće lažu dok pišu e-mail, sms, komentar i članak. Nije problem što lažu drugima. Problem je što lažu sami sebi. Stoga je jedini normalan zaključak, da svemu tome ne treba pridavati toliko važnosti. Vidio sam par komentatora koji su već počeli paničarit. A također ima i suvislih komentara, i drago mi je da još uvijek ima ljudi koji razmišljaju svojom, a ne tuđom glavom.

- Smatraš li nas politički nesvrstanima?

Ja sam mali kukac, a tko ste vi?