" Es ist noch nicht genug,
eine Sache zu beweisen,
man muss die Menschen zu ihr auch noch verführen oder zu ihr erheben.
Desshalb soll der Wissende lernen, seine Weisheit zu sagen: und oft so, dass sie wie Thorheit klingt! ”
F. Nietzsche
Mudri ljudi kažu kako je pri promišljanju i rješavanju gospodarskih i ekonomskih problema najbolje uključiti zdrav razum. Čak i vrli ekonomski eksperti često na stanje u državi ili gradu primijene princip dobrog kućnog gospodarenja. Pa pogledajmo kakvo je stanje:
„U pitomom slavonskom selu Mirko sa suprugom kućanicom i troje djece živi u prostranoj, ali pomalo trošnoj kući. No, težak je to život jer već dugo nije imao stalnog zaposlenja. Odradi tu i tamo nekakav poslić u fušu, ali daleko od dostatnog za puko preživljavanje. Posla nema, a i njegove kvalifikacije nisu nešto što se baš traži. Iza kuće obrađuju vrt iz kojega ne namire ni za svoje potrebe, tako da za prodaju ne ostaje ništa. Naslijedio je Mirko lijep komad zemlje i šume od svojih, ali kako je prije par godina nadograđivao kuću, sređivao sobu za najstarijeg sina i betonirao dvorište ispred kuće, toliko se zadužio da bi prodajom nasljedstva jedva pokrio dug.
Trudio se Mirko kako bi odgojio svoju djecu kao skromne i radišne osobe, no negdje je sve pošlo po zlu. Iako ništa u kući ne pridonose, sada ga i mlađi sin traži da mu sredi sobu, a kćer bi htjela novo, ljepše kupatilo. Ni sa ženom nije ništa lakše. Ona bi htjela jacuzzi i saunu. Ne zna jadan Mirko kako zadovoljiti sve želje svojih ukućana. Dobronamjerni mu prijatelji savjetuju neka sklepa kokošinjac i svinjac, ne bi li se lakše prehranili i pregurali ova teška vremena. Drugi mu pak govore kako se nitko na kokošinjem i svinjskom smradu obogatio nije, nego mu valja još jedan kredit dignuti, napraviti svratište, dotjerati dvorište, asfaltirati pristupni put i samo gledati kako novčići cure."
Neke činjenice:
Hrvati očito imaju fetiš na nekretnine. Voli Hrvat zvuk miješalice, mistrija i fangla su mu kao prirodni nastavak ruke. Čim ugleda slobodnu kunu, Hrvat kači prikolicu i hita po cement. U situaciji kada valute propadaju, snažno fluktuiraju i gube vrijednost, mi se okrećemo starim sigurnim nekretninama. Pojavljuju se komentatori poput Nenada Bakića, pokretača portala MojPosao.net, koji nas pokušavaju navesti na neki drugi vid ulaganja, ali mi se opravdano ne damo. Tko će ulagati u dionice tvrtki u zemlji u kojoj se zbog nesređenih zemljišnih knjiga ne zna točno što koja tvrtka od nekretnina posjeduje. Sjetimo se samo cirkusa sa Ininim benzinskim crpkama i brojnih drugih primjera.
Drugi ekonomski stručnjaci, poput Ljube Jurčića upozoravaju kako je građevinska djelatnost izvedenica, tj. kako nastaje kao posljedica drugih gospodarskih djelatnosti, a nije i ne bi trebala biti primarna pokretačka djelatnost gospodarstva. Dakle, ljudi se zaposle, imaju stalna primanja pa je za očekivati kako će nastati potražnja za stanovima, ili poduzetnici razvijaju i izgrađuju tvrtke pa se generira potražnja za poslovnim prostorima, halama, industrijskim postrojenjima.
Pogledamo li odnos broja kućanstava i broja stambenih objekata, očekivali bi kako u Hrvatskoj nema podstanara i ljudi bez vlastite nekretnine. No, svi znamo za pojedince koji su na razne načine došli u posjed nekoliko stanova koje redovito iznajmljuju bez da država prihoduje lipu poreza. Tome bi trebao doskočiti porez na imovinu, nekretnine ili neiskorišteni stambeni prostor. No mnogi strahuju kako bi novi porezni udar mogao neopravdano završiti na njihovim leđima. Dobro promišljen zakon trebao bi dovesti do pada cijena nekretnina, obuzdavanja nelegalnog rentanja, a u konačnici i do povećanja mobilnosti radne snage.
Imali smo bum osnivanja građevinskih tvrtki. Tko god je imao mistriju i fanglu, tačke i miješalicu, osnovao je građevinsku tvrtku. Ako ni za što drugo nije bio kvalificiran, bio je za građevinu. Trgovci, vlasnici pečenjarnica, nesvršeni osnovnoškolci ali i liječnici, svi su oni odjednom postali eksperti za građevinarstvo. Građeni su stanovi i zdanja sumnjive kvalitete (otpadanje ili propadanje balkona, urušavanja, otpadanje i pucanje pločica, otpadanje žbuke) uz štednju na količini i kvaliteti ugrađenih materijala. Svi su dobili uporabne dozvole. „Nedajbože" manjeg potresa. Energetske i komunikacijske instalacije k'o u 19. stoljeću. Ovako osnaženi građevinski lobi stalno nešto zahtijeva od države. Kako bi im se utjerala još koja kuna u džep, uvodi se energetsko certificiranje zgrada za koje unaprijed možemo reći kako će ga teško moći platiti svi vlasnici objekata. Ali mora se, Europa traži!
Ferrari,Lamborghini, Apple, Hewlwtt&Packard,Google i brojni drugi su krenuli iz malih neuglednih garaža i obiteljskih manufaktura te izgradili svjetski poznate tvrtke. Mi izgrađujemo puste poslovne zone koje za nekoliko mjeseci obraste trava. Koliki bi povrat morao imati turizam kako bi vratili sve uloženo u infrastrukturu za sljedećih 50 godina? Gradimo luke na rijekama koje (još) nisu plovne. Najezda malih, nekompetentnih tvrtki, koje rade ispod cijene i svakog kriterija, zadala je gotovo smrtni udarac velikim hrvatskim građevinskim tvrtkama koje imaju znanje, iskustvo i reference u izgradnji onoga što treba i nama i svijetu: industrijskih i energetskih postrojenja.
Poput pijanih bogataša izgradili smo preskupe auto-putove koje sada treba održavati i tek načiniti rentabilnima. Zbog njih smo podigli ogromne kredite koje će otplaćivati i naši unuci. I kao da to nije bilo dovoljno, u poduzećima za njih zaduženim izvršena je neviđena pljačka našeg novca. Što sada, davati u zakup, koncesiju? Održavanje lokalnih prometnica je katastrofalno. Zar je doista toliko teško proračunati kolika je količina građevinskog materijala potrebna kako bi zakrpe rupa i iskopa na našim ulicama bile u ravnini prometnice s tolerancijom +/- 1 cm. Umjesto zakrpa koje će nam osigurati ugodniju vožnju, one djeluju kao udarne rupe ili ležeći policajci. Šahtovi znaju biti 10 cm ispod ili iznad razine ceste.
Mistriju i fanglu okačiti o klin. Ugasiti miješalicu i vidjeti može li se motor iskoristiti za kosilicu ili kultivator. Bagere, buldožere, kipere i valjke ugasiti. Građevinske škole i fakultete na par godina zatvoriti. Zabraniti Hrvatima da išta više grade, jer svaki put kada se netko lati cementa, šljunka il' asfalta, mi svi dobijemo po džepu. Gdje je veće leglo korupcije i kriminala: u visokogradnji ili niskogradnji? Najljepše je surađivati s građevincima, jer tu se dade cjenkati. Estetiku i kvalitetu bolje ne spominjati. Objasniti načelnicima kako je njihovo, posebno u ovako teškim vremenima, da se poput dobrog domaćina skrbe o onome što smo im dali na upravljanje, da to održavaju i paze, a da se manu izgradnje svojih (luksuznih) spomenika uz suludo zaduživanje ili rasprodaju obiteljskog blaga. Na vapaje metaloprerađivače, drvne, tekstilne prehrambene ... industrije, nitko nije ni trepnuo. Na vapaje građevinaca trebamo svi skočiti kao podbodeni? Objasniti prekobrojnim građevinskim poduzetnicima koji su uložili velike novce u građevinsku mehanizaciju kako nema posla za sve te kako i drugi propadaju – na primjer dioničari Credo banke. Poduzetništvo je rizik.
