SLAVONSKI BROD – Jel imate kunu za mene? Ako nema kuna, može cigareta... Gotovo da nema Brođanina koji posjećuje gradske kafiće, a da mu se s tim pitanjem barem jednom nije obratila simpatična i omalena Romkinja koju zbog velike sličnosti s poznatim argentinskim nogometašem svi zovu Maradona.

Tijekom godina i desetljeća, Maradona je sa svojom osebujnom pojavom izrasla u pravu urbanu legendu i svojevrsni zaštitni znak grada. Iako svi misle da je poznaju, veoma je malo onih koji znaju da je njezino pravo ime Zorka Radosavljević i da ima 54 godine. Živi u Savskoj ulici broj 13 u brodskome Romskom naselju. Rođena je u Jasenovcu, najraniju mladost provela je u Sisku, a već u dobi od četiri godine preselila je u Slavonski Brod.

"Imam osmero djece i jedanaestero unučadi. Tri kćerke su udane, ostali još nisu imali vremena za ženidbu. Kuća nam je, nažalost, nedovršena. Nemamo vode, telefona ni kupatila, nedostaje nam namještaja, a nismo je u mogućnosti ni pokriti jer mi je muž bolestan i ne radi. Muči me i to što nikako ne možemo ishoditi građevinsku dozvolu, iako smo lokacijsku izvadili davno i priključili se na struju", kaže Zorka.

Već punih 20 godina Maradona svaki dan nakon jutarnje kave sjeda na svoj stari bicikl kojemu ne rade kočnice i kreće u obilazak ulica i trgova. Pritom se ne ograničava samo na centar, već ide i u prigradska naselja, sve do Bukovlja, Vranovaca i Ruščice. Na dan pređe i pedesetak kilometara. Kući se vraća tek navečer, kada uzima Bibliju i čita je do dva ili pola tri ujutro. Pa sutradan opet isto.

"Susrećem svakakve ljude. Mnogi me vole i poznaju, a zahvalna sam svima koji mi nešto udijele. Ako se ne pojavim dan-dva, odmah me pitaju gdje si. Od boca se ne zaradi mnogo jer je kriza, pa ih ljudi uglavnom sami odnose i prodaju. Ne smeta mi što me zovu Maradona, neki čak pitaju jesam li mu što u rodu. Vidjela sam tog nogometaša na slikama i ponekad mi se stvarno čini da sličimo. Često me traže da nešto otpjevam, na što pristajem jer i inače volim pjevati. Dok se vozim na biciklu najčešće pjevušim meni najdraže Božje pjesme", dodaje Maradona.

Malo tko zna da se iza Zorkine uvijek nasmijane i vesele vanjštine krije zapravo osjećajna, zabrinuta i pobožna žena, vjernica evanđeoske pentekostne crkve, koju su životne okolnosti primorale na prosjačenje. Žao joj je što njezini roditelji nisu bili u mogućnosti da je školuju. Da je završila neku školu, danas, kaže, ne bi morala prositi i skupljati boce. Nekada je za nadnicu čistila lokale i uređivala vrtove, ali godine su učinile svoje. Sada se za obavljanja bilo kakvog posla brzo umori.

"Katkad pomislim u sebi – Bože, ne volim ovaj svoj život. Često mi je teško prići ljudima. Mnogi misle da je to jednostavno, ali za to treba imati hrabrosti. To je najteži posao što postoji. Doživljavam razne neugodnosti. Ponekad me traže da gatam, na što odgovorim da ja ne predstavljam Sotonu, nego Isusa. Najteže mi pada kada čujem da netko namjerno opsuje Isusa, pa se pitam je li to zbog mene i bi li možda prešutio da mu nisam prišla ili prolazila otuda. Tada zaplačem", kaže Zorka i dodaje kako bi voljela da se i u njezinu naselju izgradi crkva, da se i romska djeca poduče Božjoj riječi.

Unatoč svemu, Maradona ne kuka i ne žali se. Ona jeste socijalni slučaj, ali svoj teret podnosi sama i s velikom hrabrošću. Svaki susret s njom je doživljaj. Bez obzira jeste li joj dali kunu ili ne, ona će vam se uvijek uljudno zahvaliti i nagraditi vas osmijehom. Maradona i Brod su nekako srasli i čini se da ih nitko ne može rastaviti. Dobri duh grada.