Mala bitka koja je trajala tek oko sat vremena, nakon koje je uslijedilo orgijanje Santa Aninih, u odnosu na branitelje Alamoa stotinu puta brojnih, meksičkih hordi, u svojoj biti nema ništa epskoga. No, mit je to koji je tvrđavu Fort Alamo, nakon 1836. godine, kada se, u veljači te godine bitka odigrala, pretvorio u koncept američke nacije i, kasnije, sve do danas, poslije Rima i Britanije, jedinog svjetskog imperija. Ipak, stotine filmova na tu temu je snimljeno i puno više knjiga te bezbroj članaka je napisano. O Gvozdanskom tek jedna knjiga, jedan strip i jedan deseterački ep, onaj Ante Tresića Pavičića, koji je pravo javnosti dobio tek pošto se je punih šezdeset godina prašina taložila na njegov rukopis.

Stotine filmova snimljeno je o Alamou i puno više knjiga je, te bezbroj članaka napisano. O Gvozdanskom tek jedna knjiga, jedan strip i jedan deseterački ep koji je pravo javnosti dobio tek pošto se je punih šezdeset godina prašina taložila na njegov rukopis.

Ni Alamo, ni Masada, ni Alcazar

Gvozdanskom, u koje smo se, iz Slavonskoga Broda rano ujutro 12. siječnja, uputili, Almo nije i ne može biti usporednica, pa ni naslovom ove reportaže jednako kao ni uvodničarskim tekstom Zvonimira Despota u stripu „Heroji Gvozdanskog" Ivice Bednjanca . Naime, ovo velejunaštvo je bez svjetskog uzora, kako je u naslovu svoje knjige 2012. godine napisao Damir Borovčak. Ni usporedba sa židovskom Masadom iz 73. godine, ni s Alcazarom u vrijeme Španjolskog građanskog rata nisu ni približni. U Masadi, kako ne bi živi pali u ruke neprijatelju, zeloti su počinili kolektivno samoubojstvo. U Alcazaru pukovnik Moscardou ne popušta ucjenama sinovljevim životom i ne predaje tvrđavu republikancima. Ipak, ono što je zajedničko Masadi, Alamou i Alcazaru, svojstveno je i Gvozdanskom i sažima se u dvije riječi – Nema predaje! 

Upravo zato, već petu godinu zaredom, sada o 436. obljetnici dva i pol mjesečne junačke obrane utvrde Zrinskih od turskih osvajača, u Gvozdansko, kod Dvora, dolaze oni koji su u najnovijoj hrvatskoj povijesti, gotovo goloruki, stali pred jednu od nekoliko najsnažnijih naoružanih sila svijeta, takozvanu Jugoslavensku narodnu armiju i pobunjene srbo-četnike. Poveznica je to hrvatske hrabrosti i hrvatske žrtve kroz povijest do naših dana.

Prepuna dva autobusa iz Brodsko-posavske županije 

Iz Brodsko-posavske županije pošla su dva autobusa u kojima nije bilo dovoljno mjesta te su deseci branitelja – hodočasnika morali stajati. Pripadnici 108. brigade ZNG, 121. brigade HV i brodske Specijalne policije u Gvozdanskom susreli su se s Gromovima, osloboditeljima Gvozdanskog u Oluji, Tigrovima i pripadnicima drugih postrojbi Domovinskoga rata. Zajedno su bili na misi u župnoj crkvi Sv. Filipa i Jakova koju je, uz domaćeg sisačkog biskupa Vladu Košića i još nekoliko svećenika, predvodio šibenski biskup mons. Ante Ivas. 

Vrhovni zapovjednik Oružanih snaga RH i predsjednik Republike Ivo Josipović ovom prigodom poslao je bar svojeg izaslanika Vladu Marića. Predsjednik Sabora i Predsjednik Vlade ni toliko. I domaća, sisačko-moslavačka županica, od kako je ostala bez skupocjenog službenog automobila, nerado kreće na put pa makar se radilo o putu unutar granica njene županije pa je i nju, kao i zagrebačkog gradonačelnika na komemoraciji predstavljao izaslanik. Merzel je izaslala svojeg zamjenika Zdenka Vahovca, a Bandića je predstavljao jedan od najbližih njegovih suradnika i predsjednik Koordinacije udruga proizašlih iz Domovinskog rata na razini Hrvatske umirovljeni brigadir Miodrag Demo. Ni hrvatskim političkim strankama nije jasan značaj Gvozdanskog ili su im strani pojmovi kao što su osobito junaštvo, stradanje i žrtva za Dom, pa se nitko, osim prof. dr. Milana Kujundžića, čelnika nove stranke Hrvatska zora stranka naroda, u Gvozdanskom pojavio nije. Od 'viđenijih', u protokolu i izvan njega, mogli su se susresti još i umirovljeni generali Josip Lucić i Stjepan Vuković te članovi predsjedništva Hrvatskog žrtvoslovnog društva Ante Beljo i Željko Tomašević (uz Koordinaciju braniteljskih udruga Grada Zagreba ovo društvo je suorganizator obilježavanja obljetnice kod spomen obilježja svim hrvatskim žrtvama) i predsjednik Udruge Macelj 1945. dr. Stjepan Bačić. Ozračje svečanosti događaju dala je Počasno-zaštitna bojna Oružanih snaga RH i Povijesna satnija "Kravat – pukovnija".

Bogu smo postavljali pitanja i u vremenima teških narodnih lutanja, i nesnalaženja, u vremenima naše hrvatske nesloge, razdora, izdajničkih i Judinih poljubaca, teških borbi i lažnih optužbi od vlastite djece i roda, a još više od izroda, od svojih glavara, narodnih, pa i svećeničkih.

Višekratna tragično-krvava stradanja hrvatskog puka

Biskup Ivas, u polusatnom govoru-propovijedi, nadahnuto, duboko kršćanskim porukama, uz zahvalnost Bogu za povijest i kršćansku kulturu hrvatskoga naroda u razmatranju njegovih sudbinskih pitanja, povezao je aktualni blagdan Kristova krštenja (kojim završava božićno vrijeme) i višekratno ponavljane tragično-krvave događaje iz prošlosti Gvozdanskog:

– Ponosni smo na velika kulturna, materijalna, ali još više na duhovna dobra i bogatstvo našega naroda, koja smo vjerno i herojski, često puta mučenički, i stvarali i čuvali i branili, i sačuvali sve do današnjega dana – rekao je Ivas te nastavio: 

– Nije, zato, čudo da je cijela naša narodna povijest i u znaku križa njegova, po kojem je i naš narod prolazio svoje teške getcemanske ure i krvave križne putove, i živio u vremena teških pitanja, koja je postavljao i sebi i svijetu, i Bogu često puta, i vrlo žučno. Ali onako ih je pitao kao što je Isus pitao Oca u krvavom znoju pod maslinama: „Da li je moguće da me mimoiđe ova čaša, Oče?!" Postavljali smo ih i u vremenima teških narodnih lutanja, i nesnalaženja, u vremenima naše hrvatske nesloge, razdora, izdajničkih i Judinih poljubaca, teških borbi i lažnih optužbi od vlastite djece i roda, a još više od izroda, od svojih glavara, narodnih, pa i svećeničkih. U vremenima kad su ga izvodili pred sudove 'Pilatima' i 'Hazima', tuđincima, nasilnicima, lopovima svjetskim, i optuživali ga kao zločinački, genocidan, teroristički, fašistički i klerofašistički, ustaški narod, sa živom ustaškom dušom u njedrima kako i danas još neki kažu.

Kad neprijatelj iskazuje počast svojoj žrtvi 

O Gvozdanskom, kojeg te povijesne noći, četvrti puta u jedanaest godina, Turčin opsjeda Ivas je rekao dokumentirano poznate činjenice:

– S tisućama vojnika beg opsijeda utvrdu. Brani je tristo hrabrih branitelja. Opkoljeni su. Nestaje hrane, vode, barutnoga praha. Led okovao zemlju i ljude. Glad, žeđ, studen. Branitelji umiru jedan za drugim. Umiru jedan za drugim – ali nitko ne uzmiče. Odbijaju predaju iako im Turčin nudi slobodan prolaz. U noći 12. na 13. siječnja 1578. godine, ugasila se posljednja vatra u utvrdi. Turčin napada. Iz grada nema ni pucnja. Bez otpora provaljuju u grad. A pred njima prizor nad kojim nisu mogli likovati. I nisu klicali pobjedi. Tridesetorica junačkih branitelja, preostalih na svojim položajima, s oružjem u rukama, smrznuti, mrtvi. Zadivljen junaštvom hrvatskih branitelja turski zapovjednik naređuje neka se nađe svećenik, da ih pokopa kršćanski, katolički.

Tridesetorica junačkih branitelja, preostalih na svojim položajima, s oružjem u rukama, smrznuti, mrtvi. Zadivljen junaštvom hrvatskih branitelja turski zapovjednik zapovijeda da se nađe svećenik, da ih pokopa kršćanski, katolički.

Ivas je, vjerojatno misleći na nestale u posljednjim ratovima, povukao paralelu s „nekim drugima, koji tisućama mučenika neće priznati junaštvo, ni dopustiti im pokopa, ni groba ni spomena, ni spomenika."

Smetali su Turcima, Vlasima, velikosrbima, partizanima i drugima

Obraćajući se u okviru protokola polaganja vijenaca kod spomenika ubijenim Hrvatima Gvozdanskog 1941. i 1991. godine, Predsjednikov izaslanik Vlado Marić, kao i biskup Ivas, naglasio je kontinuitet junaštva i kontinuitet stradanja Hrvata Gvozdanskog: junački su odolijevali i tragično stradali 1578. godine; doživjeli masakre, silovanja i progone od partizana na Božić 1941. godine i, također na Božić, 1991. godine. – smetali su „Turcima, Vlasima, velikosrbima, četnicima, partizanima i drugima", rekao je te poručio: 

– I u obližnjem Zrinu prije, sedamdeset godina, stradali su Hrvati. Pozivam nadležne da učine sve kako bi mjesta Gvozdansko, Zrin i Zrinska gora konačno bili uvršteni među najvažnije povijesne simbole stradanja, ponosa i velejunaštva hrvatskoga naroda. 

Primjećujući kako na komemoraciji nema predstavnika drugih državnih institucija, Marić je izrazio vjeru „da će se i druge državne institucije odazvati na buduće obljetnice u Gvozdanskom te da će ovaj veliki povijesni događaj biti još svečaniji i hodočasnicima brojniji." 

U neformalnom tonu

Nakon polaganja vijenaca i recitala, svi sudionici su se okrijepili u dvorištu jedine mlade hrvatske obitelji u Gvazdanskom. Pored domaćina, koji je osigurao grah, kavu, pivo i domaće napitke, za to posebno treba zahvaliti Novogradiščanima koji su osigurali 'prave bosanske' pečenke, piće i štrudle.

Autoru ove reportaže drago je što je, kao jedan od rijetkih Hrvata u Gvozdanskom, hrvatske branitelje i uglednike pozdravio njegov prezimenjak Ilija. Nekima je, pak, sada možda žao što nisu iskoristili priliku pa se u Gvozdanskom oženili. Iako je "udavača" bila u svakom smislu dobra, i bez vidljive mane, svi smo imali razumijevanja za potencijalne ženike - postavljala je, doduše jedan jedini, ali očito neprihvatljiv uvjet – ostati u Gvozdanskom. Istini za volju, osim ljubitelja prirode i lovaca u ovom, za život očito teškom, a za umiranje vrlo podesnom kraju – teško bi se itko sviknuo.

Ulazeći u Gradišku, i kasnije u Slavonski Brod, i rastajući se, nismo ni trebali reći „Dogodine!" jer se to podrazumijeva. Dogovarali smo što nam je činiti sada i što u međuvremenu.

Počast poginulima u jedinoj izgubljenoj bitci 1995.

Vraćajući se prema Gradišci i Slavonskom Brodu, zaustavili smo se na nekoliko mjesta uz Unu gdje su spomen obilježja stradanja civila i hrvatskih branitelja iz Domovinskoga rata. Jedno od njih je mjesto masovne grobnice, najveće na Banovini i, iza Ovčare, najveća u Hrvatskoj, u naselju Baćin iz koje je ekshumirano 56 civilnih žrtava Domovinskog rata za koje do danas nitko nije procesuiran. S posebnim pijetetom zastali smo kod spomenika „Crnim mambama" iz 2. gardijske brigade i pripadnika Tigrova kojih je, zbog loše pripremljene akcije forsiranja rijeke Une, u operaciji „Una 1995" poginulo 49, a samo u prvih par sati, 18. rujna, čak 32. 

Ulazeći u Gradišku, i kasnije u Slavonski Brod, i rastajući se, nismo ni trebali reći „Dogodine!" jer se to podrazumijeva. Dogovarali smo što nam je činiti sada i što u međuvremenu.

U audio prilogu: Cijeli govor biskupa Ivasa (mp3, trajanje 27'39''; u videu: dio svečanog mimohoda i polaganja vijenaca (trajanje 4'28'').