KAD su novinari portala 100posto nedavno u Osijeku posjetili staru 'radničku gardu' iz ovog nekad jakog industrijskog grada, u prebiranju po sjećanjima spomenuli su im, dakako, i proslave Prvog maja. Na opasku njihova novinara o 'sindikalnom grahu', jedna im je umirovljenica, gotovo uvrijeđena, odbrusila:

'Kakav grah? Grah ti je došao s Tuđmanom. Dok je bilo Tita okretali su se prasci i janjci!'

Nekad se slavilo, danas se obilježava

Zato se i današnje 'proslave' nazivaju tek - 'obilježavanjem' Praznika rada. U ovakvoj Hrvatskoj, reći će sindikati, i nema se što slaviti, pa proizlazi kako je maksimalni prvomajski domet grah koji poslužuju političari. Doduše, sindikati su neko vrijeme pokušavali spojiti i obilježavanja Prvog maja s prosvjedima jer je to bio jedini način kako bi se Hrvati izvukli na ulicu i bar formalno prosvjeduju. U stvarnosti su više fućkali u zviždaljke nego što su nešto konkretno prigovarali, a da ne govorimo o tome da su se za nešto i izborili, piše 100posto.

No, vratimo se mi u one zlatne dane Prvog maja. Iz ideoloških razloga – ipak su državom nominalno upravljali radnici – u Jugoslaviji je Praznik rada bio uzdignut kao najveći državni blagdan, uz bok Danu republike i Novoj godini. No, treba reći kako ni Tito baš nije imao previše takta na počecima. U prijevodu, Prvi maj nije bio užitak za mase, nego je koristio kao priliku za dosadne parade.

Komunistički kičeraj

Takve su održavane po glavnim gradovima jugoslavenskih republika, a ona središnja bi se upriličila u Beogradu. Kako ih opisuju svjedoci vremena, ulicama bi paradirala vojska, radnici, seljaci, a potom bi se predstavila i nova dostignuća industrije. Sve je bilo začinjeno kulisama u soc-realističkom stilu, bile su tu slike Tita, Lenjina i drugih ikona tog doba, nosili se transparenti s prikladnim parolama...

- Komunistički kičeraj u čijoj smo izradi krotko sudjelovali i mi umjetnici taj je lijepi praznik, koji je zaista bio praznik siromašnih radnika koji rašire deku na travi, pretvorio u ruglo. - prisjetio se svojedobno za Globus svestrani umjetnik (bio je slikar, kipar, redatelj, scenograf....), danas pokojni Zlatko Bourek, tih početnih parada.

Dosadne parade zamjenili derneci

No, s vremenom je i režim omekšao u tom pogledu i shvatili su kako praznik treba vratiti onima koji, kako veli Bourek, taj dan žele 'raširiti deku na travi'. Prijelaz od dosadnih parada do praznika za mase krenuo je već 60-ih, a prvomajske proslave svoj su vrhunac dosegle tijekom 70-ih i početkom 80-ih. Tad se i najjače 'dernečilo'. Potvrdila im je to i njihova sugovornica s početka priče na primjeru iz industrijskog centra istoka Hrvatske.

- Osječki i baranjski sindikati bi se našli preko Drave i zajedno slavili. Firme bi dolazile dan ranije, sve bi se priredilo, ma samo je IPK Osijek, tadašnji gigant (Industrijsko-prehrambeni kombinat, koji je na svom vrhuncu zapošljavao 15.000 radnika, op.a.) okretao nepregledni niz prasaca i janjaca, a tu su još bile i sve druge firme. – kazala je za portal 100posto njihova sugovornica.

- Sve je išlo preko sindikata, prije proslave se prijaviš u firmi, kažeš 'doći ću ja, moja žena i dvoje djece, daj mi četiri bona' i onda sutra s tim bonovima uzmeš svoje porcije, pa biraj, tko će prasetinu, a tko janjetinu. Uzeo bi svoju porciju, meso, luk, kruh, i onda si lijepo sjeo na travu i jeo. Bio je tu i cjelodnevni program, netko bi svirao, 'tandrkalo' bi se, pjevalo, plesalo... – prepričala im je.

Nepregledni nizovi prasetine i janjetine

Kako bi se reklo u reklamama, ni to nije sve. Za one koji su došli u privatnom aranžmanu tu su bili i štandovi s pićem, pečenim kobasicama i ćevapima, a na kupalištu Copacabana posluživao se još jedan specijalitet.

'Tamo je kao domar radio, danas pokojni Željko Čulig - Jabuka, on bi za Prvi maj tradicionalno pekao vola. To si morao platiti, ali bile su simboličke cijene, recimo, u današnje vrijeme nekih 15-ak kuna. A znaš kako je s volom, okrećeš ga, režeš, pa poslužuješ, pa onda opet pečeš, režeš... Kad bi bila gužva to bi se čekalo, al' meni je bilo svejedno. Jednom sam uzela i bilo mi je 'tvrdo kao opanak'. Uglavnom, bilo je tako, nikakav grah i gluposti, a sve su plaćali sindikati.'

Kad se stegnuo remen, i priče o Prvom maju dobile su posve novu konotaciju. 'Radnička klasa' netragom je nestala, pa Praznik rada danas vežemo uz umirovljenike, one koji se sjećaju tih dana, i grah umjesto mesa, piše 100posto.

Sve je krenulo iz Chicaga

No, ako se vratimo dalje u povijest, Praznik rada ionako nije bio zamišljen kao fešta, već kao dan kad se borilo za prava radnika. Povod za obilježavanje bili su veliki sindikalni prosvjedi u Chicagu 1886. godine, održani baš na 1. svibnja zbog odgode zakona koji je radnicima trebao jamčiti osmosatno radno vrijeme. Sindikani zahtjevi bili su simbolizirani u tri osmice - osam sati rada, osam odmora i osam kulturnog uzdizanja – no policija je na masovni skup, na kojem je bilo oko 40.000 ljudi, uzvratila oružjem te je u napadu ubijeno šestero, a ranjeno više od pedeset ljudi.

Tri godine poslije, odlukom Druge internacionale, taj dan je proglašen Praznikom rada, a kroz dvadeseto stoljeće mnoge su ga zemlje proglasile državnim praznikom. Zanimljivo, ne i SAD, u kojem se kao i u Kanadi taj dan obilježava u rujnu. S druge strane, čak se i Hitler nije usudio drznuti u Praznik rada te je čak i u nacističkoj Njemačkoj ostao praznik.

U Hrvatskoj se, točnije u Zagrebu, prvi put obilježio već 1890. godine, a radništvo je nastavilo tu tradiciju sve do početka Drugog svjetskog rata. Na žalost, i kod nas je bilo tragedija, u Puli je 1920. u neredima vojska ubila sedam ljudi, a preko 120 ih je ozljeđeno. Iz tog razdoblja posebno se pamte i demonstracije koje je u Zagrebu 1940. organizirala Komunistička partija Hrvatske, a i one su završile sukobom s policijom i tadašnjom Društvenom zaštitom, piše 100posto.