TO što je industrijski kombinat u bivšoj Jugoslaviji dobio ime Đure Đakovića sasvim je legično, jer je ĐĐ bio prethodnik druga Tita na mjestu organizacionog sekretara KPJ, također moskovski kadar školovan po političkoj liniji na Lenjinskoj školi, gdje je Kominterna pripremala buduće političke lidere. Dvogodišnji studij u isto doba tu su završili Gomulka iHonecker, Waldeck Rochet, Nikolaos Zahariadis te, primjerice, Moses Kotane, koji je do 1978. bio gensek Južnoafričke KP. I drug Tito se vodio na njihovom spisku, iako je, pokazuje ruski povjesničar N. Bondarov u svojoj knjizi, on tu samo figurirao, po pravilima ilegalnog rada (prava ”moskovska rutina”). Zapravo je pohađao tečajeve u Balašihi, gdje je bila obavještajna akademija GPU, danas Akedemija FSB na istom mjestu, u Podmoskovlju, kod Sjevernoizmajlovske petlje. Dekan Lenjinske škole bio je N. Buharin, a osnivač ove akademije sam Feliks Djeržinski, šef Čeke, piše Denis Kuljiš na portalu Žurnalist

Budući da je KP u Kraljevini Jugoslaviji djelovala u dubokoj ilegali, njeni su vodeći kadrovi bili agenturni, a ne politički kadrovi, i na posljednjem (četvrtom) kongresu KPJ održanom u Dresdenu, u političkoj školi njemačke KP, Đuro je 1928. izabran za organizacionog sekretara, a ne za političkog, generalnog, koji uopće nije biran – postavit će ga tek četiri godine kasnije Buharin, sekretar Kominterne, i bit će to Gorkić (Milan Čižinsky) iz susjednog Bosanskog Broda.

Kad se ĐĐ vratio u Zagreb, počeo je djelovati u lijevim sindikatima, a pomoćnik mu je bio zagrebački org-sekretar, Broz, tada pod psedunimom ”Georgijević”, koji je zamjenio izvjesnog Antuna Mavraka”Kerbera” iz Tuzle, koji je u međuvremenu zbrisao u Moskvu. Treći lik u ovom kružoku koji se okupljao u sjedištu sindikata u Ilici bio je Nikola Hećimović, mladi, radikalni intelektualac iz Zagreba. Preko SKOJ-a on je ušao u MOPR (”Crvenu pomoć”) koja je kao i ti revolucionarni sindikati služio kao fronta za sovjetsku agenturnu mrežu. Org-sekretari su, naime, radili direktno povezani s OMS-om, (Odjel meždunarodnih svjazi), koji je osnovan kao Tajni odjel Kominterne. Početkom tridesetih preuzeo ga je izravno GPU (NKVD) i pretvorio u Personalnu upravu Izvršnog komiteta Komunističke internacionale (IKKI). Predstavnik OMS-a u Zagrebu bio je Karlo Štajner, autor ”7000 dana u Sibiru”. S njim su na vezi oko novaca, instrukcija za rad i kadroviranje bili svi ti org-sekretari. No, kraljevska policija je razbila njihovu mrežu, Štajner je pobjegao u Njemačku, a kad su pokušali prijeći granicu i ĐĐ i Hećimović, uhvatili su ih žandari te ustrijelili. Od tada je Đuro heroj radničkog pokreta, jugoslavenskog i hrvatskog komunizma, pa je poslije rata po njemu imenovano veliko industrijsko poduzeće u Slavonskom Brodu. Fast Forward, Domovinski rat, kontrarevolucionarni prevrat, neovisna država Hrvatska i u njoj neovisna slavonskobrodska desničarska paradržava u kojoj na izborima uvijek pobjeđuje HSP. I, normalno, preimenuje se ulica u kojoj je sjedište Grupe ĐĐ, naime ono što je ostalo od te nekoć goleme firme. Preimenuje se u Ulicu Mile Budaka. A tko je Mile Budak? Najkraće rečeno – stari ustašina.

Vrijedni Mile, Ličanin s kulturnim pretenzijama, također je malo piskarao – najpoznatiji mu je roman ”Ognjište” (1938.), neka vrsta ustaško-zavičajnog socrealizma, proza koju je mogao napisati i Maksim Gorki da je bio desničar i da nije imao nikakva talenta. Tu su još ”Opanci dida Vidurine” (njam-njam) i ”Rascvjetana trešnja” (slutnja osovinskog saveza s Japanom?). Sve to ne oduzima dah čitateljstvu i po književnim zaslugama valjani dvoglavnik i trokrilnik ne bi dobio ni onakvo sokače u Kustošiji kakvo su dodijelili Ivanu Raosu, koji je, uostalom, za Budaka John Steinbeck, zaista odličan imoćanski pisac, još jedna žrtva krležijanskog kulta, zasjenjen skupa s fenomenalnimMilanom Begovićem i Nikolom Simićem, modernim hrvatskim piscima iz tridesetih godina, s kojima je mogla nastati neka suvremena, urbana hrvatska književnost, da sve nije pokrio šinjel genijalnog druga Krleže, Titova komesara za kulturna i uljudbena pitanja, u doba svoje svemoći već posve passe figura koja objedinjuje bečku secesiju i engelsovski agitprop. Samo ograničenu štetu tu je nanijela Budakova pojava i njegovo seljačko prenemaganje polupismenog Ličanina, rođenog u Sv. Roku (hvala bogu za moga prijatelja Damira Karakaša koji je vratio dignitet pismenosti i kulturi u Ličana, što se u međuvrmenu oslanjala isključivo na opus i zasluge Bele Krleže i Duška Ljuštine).

Mile Budak počeo je političku karijeru kao crnorukaš, neosviješteni jugonacionalist, sudjelujući u atentatu na bana Cuvaja1912. godine. Terorizam i antizapadnjaštvo, to su konstante kod ovog zagrebačkog talibana. Poslije Velikog rata, završio je pravo, a zatim je radio kao advokat i branio (skupa s Mačekom) sekretara ustaškog SKOJ-a, Hrvatske pravaške omladine (HPO), optuženog za ubojstvo glavnog urednika zagrebačkog dnevnog lista ”Novosti”. Čovjek se zvao Antun ”Toni” Schlegel. Prije rata, Schlegel je izdavao i uređivao zagrebački dnevnik na njemačkom, ”Agramer Tagblatt”. ”Novosti” su pak bile prvi moderni dnevnik u Hrvatskoj, koji je objavljivao članke, agencijske vijesti i fotografije, a ne samo komentare. Bio je rojalistički orijentiran – režimski list, za razliku od ”Jutarnjeg” koji je imao više građanski profil. Poslije Schlegelova ubojstva preuzima ga Ive Mihovilović i vodi u istom duhu (on je bio mason i pragmatični jugouinitarist). Atentatora na Tonija osudili na smrt usprkos Budakovu zalaganju te objesili u dvorištu zatvora u Petrinjskoj ulici (danas je tu Ministarstvo vanjskih poslova). Na Budaka je pak izvršen atentat, vjerojatno politički motiviran, pa je on 1932. pobjegao u inozemstvo.

Poslije ubojstva kralja Aleksandra, koje je izvela druga talijanska agentura, makedonski VMRO, u promijenjenoj klimi uoči potpisivanja sporazuma Cvetković-Maček i osnivanja polusuverene Banovine Hrvatske (imala je vlastitu policiju kojom je upravljao Ivan Šubašić), Budak se mirno vraća u Zagreb. No, nije se uklapao u tu ”novonagodbenu atmosefru”, nego skupa s Paveliućem piše vruća pisma Hitleru u Berlin, moleći ga da intervenira na Balkanu i Hrvatima donese samostalnu državu.

Kako je poslije njemačke okupacije od 10. travnja 1941. i Kvaternikova proglašenja kvislinške NDH Maček odbio surađivati s okupacijskim vlastima, iako je dr. Veesmayer, komesar Ministrarstva vanjskih poslova Reicha za zemlje sv. Stjepana na to računao kao na jedno solidno rješenje, morali su poslati po ražalovane Mussolinijeve agente, koji su prodavali zjake u progonstvu na Liparskom otočju, dok su im vođe čamili u talijanskim buturama. Tako su u dva kamiona ustaše stigli iz Pistoije u Zagreb 15. travnja. Pavelić je postao Poglavnik, protjerao Kvaternika u Češku, dok je Budak postaje njegov doglavnik zadužen za rasna pitanja, obrazovanje i vjeru. Potpisat će rasne zakone protiv Srba, Židova i Roma. Zatim je postao veleposlanik u Berlinu i ministar vanjskih poslova NDH. Bio je domaćin jeruzalemskom velikom muftiji koji je došao u Sarajevo na svečano ustrojavanje 13. gorske SS-divizije ”Handžar”. Poslije rata, britanska vojska zarobila ga je iza granice, u bijegu, te izručila jugoslavenskim vlastima. Kao nominalnog pripadnika oružanih ustaških formacija, sudio mu je vojni sud 2. armije JA i osudio ga na smrt, pa je obješen u Zagrebu 6. lipnja 1945. godine. Među svim žrtvama retorzije, njegova je krivnja nesumnjivo neupitna, a kazna posve primjerena. Takve tvrdokorne zlikovce Norvežani primjerice uopće nisu imali među Quislingovim doglavnicima, pa ipak su im domaći svećenici uskraćivali ispovjed prije egzekucije, kako bi se bez zastoja otpremili na finalnu destinaciju, u pakao.

Od 2004. godine kad se HDZ vratio na vlast u naizgled uljuđenoj inkarnaciji dr. Ive Sanadera, u izbornoj promidžbenoj koaliciji s HSP-om, 17 gradova po Hrvatskoj dobilo je Ulice Mile Budaka, a jednu i u Mostaru. U onoj slavonskobrodskoj na broju jedan, nalazi se Grupa Đuro Đaković.

Ta velika firma jedva je preživjela hrvatsko državno upravljanje što se svodi na bezgraničnu, bezobzirnu korupciju, ali je ipak opstala, zato što je već bila zamalo uništena, iscrpljena i više nikome nije bila zanimljiva (a nalazi se, osim toga, u ”neutralnoj” zoni, gdje je na vlasti HSP, odnosno gradonačelnik na nezavisnoj listi, liječnik, stari pravaš, dragovoljac 108. brigade, koja je sudjelovala u mnogim slavnim, i nekim neslavnim akcijama Domovinskog rata). Budući da ni HDZ, ni SDP nisu mogli do kraja svariti Đuru, u firmi se malo-pomalo osovio profesionalni menadžemt, dobivši podršku malih dioničara, koji su dionice kupili preko burze. Tu je jako značajnu ulogu odigrao investitor Nenad Bakić.

U Đuri se realizirao program ”Patria”, koji je bio od nacionalnog interesa utoliko što je trebalo negdje integrirati (proizvesti) vozila na kojima su državni dužnosnici koji su posao ugovarali vjerojatno digli ozbiljnu lovu. Jer, teško je povjerovati da u tom istom dealu, u kojem je posebno participirala i Slovenija, pa su u zatvoru završili ministar obraneJanez Janša i direktor finske korporacije, samo Hrvati, poznati po svojem poštenju kod vojnih liferacija, nisu uzeli ni kinte. Kako bilo, vojni se program u Đuri nije naročito razvio, ali su našli izvoznu nišu u proizvodnji šinskih vozila. U jednu od tvrtki holdinga, onu koja ima vrlo sofisticiranu tehnologiju za proizvodnju cijevi za plinovode, vlasnički su ušli Rusi. Znači, i na toj adresi koja puno ne obećava, Đuro gura, a mogao bi, naravno, i puno bolje, da ga ne guše hrvatska država i hrvatska gospodarska nomenklatura, koja uvijek nastoji uništiti svaki biznis ako ga ne drži pod neposrednom kontrolom… Ali, to je već jedna druga tema.