MULTIMEDIJALNA umjetnica Arijana Lekić-Fridrih ovih je dana postavila instalaciju ''Nema žene bolje od krmače'' kojom želi ukazati na problematičan upis bećarca na popis nematerijalne kulturne baštine čovječanstva UNESCO-a, a koji datira još u 2011. godinu. Kako ova umjetnica sama tumači, video instalacija ističe vulgarnost bećarca, ali i njegovo pozivanje na mizoginiju i nasilje. U bijelom kombinezonu, u ovoj instalaciji, ona sugestivno interpretira mnoge stihove koji su uistinu šokantni, preziru se starije žene, slave mlade "p...", ali i jajca pojedinca, govori se kako je muškarcu spolovilo ostalo jednako "suho" i u kući i vani...

Enciklopedija za bećarac kaže sljedeće: (prema tur. bekār: neženja, od perz. bīkār: besposlen), vedar pučki napjev, često razuzdan. Izvodi se u svatovima, ali i u drugim veselim prigodama. U izvođenju vodećega glasa izmjenjuju se pjevači solisti, a prate ih pjevačka skupina i pučka glazbala (prije gajde, danas tambure). U bećarcu se nižu rimovani deseterački dvostihovi koji ponavljanjem stvaraju četverodijelni glazbeni oblik. Bećarac je i danas omiljeni tradicijski napjev s pomoću kojega se uspostavlja komunikacija te izražavaju misli i osjećaji koje se ne pristoji izricati običnim govorom. Tipičan je za područje Slavonije, Baranje, Srijema i Bačke.

Bavite se temom bećarca i stihovima zbog kojih ova forma ne bi trebala biti uvrštena na popis svjetske baštine, što ste ovih dana pokazali u sklopu projekta koji organizira Domino. Koji su stihovi koji su vas najviše iznenadili u bećarcu?

Bila sam na jednom događaju na kojem se pjevao bećarac. Zatekao me improvizirani stih koji je pozivao na direktno nasilje nad ženama. Kao i činjenica da su bez iznimke svi okupljeni na tom javnom događanju, i muškarci, i žene, i djeca s osobitim oduševljenjem reagirali upravo na taj stih. Taj me događaj doveo do istraživanja tog glazbenog izričaja i njegovih specifičnosti. Analizom sadržaja došla sam do zaključka da je tradicionalni napjev usko vezan uz mizoginiju, govori o tome kako ovo društvo doživljava žene od najmlađe dobi do starosti, poziva i opravdava sve vrste nasilja nad ženama, a paralelno je iznimno popularan, čak do razine da izaziva ponos kod gledatelja i izvođača.

Naziv je performansa "Nema žene bolje od krmače". Zašto ovaj naziv?

Bećarac koji je postavljen kao videoinstalacija u Tkalčićevoj ulici u Zagrebu nije izmišljen, snimka postoji i njegovi se stihovi često ponavljaju i u drugim bećarcima, što nije neobično za formu. Nisam birala 'najmizoginiji' bećarac, jednaka bi reakcija bila i da sam odabrala neki drugi. Naziv proizlazi iz zadnjeg stiha koji glasi: 'Nema žene bolje od krmače, moš je klati, moš je i j...'. Činilo mi se da takav naziv najbolje odgovara ovom radu i opisuje moj stav prema formi.

Koji su vas još stihovi posebno dojmili, a da ih interpretirate?

Godine 2005. godine jedan je bećar zapjevao policajki prisutnoj na smotri stih: "Mala moja, ti u plavoj bluzi, dođi bliže pa mi se naguzi..." Policajka je podnijela prekršajnu prijavu i bećar je dobio pet tisuća kuna kazne na osnovu tada aktualnog Zakona o ravnopravnosti spolova. Ono što je uslijedilo bila je medijska buka u kojoj se objavilo ime i prezime policajke koja je na osnovu svoje prijave primila nevjerojatno degutantne komentare i od strane žena i muškaraca. Prije nekoliko dana u Saboru zastupnik je izvrijeđao kolegicu saborsku zastupnicu na osnovu izgleda. To se nikad ne bi dogodilo da se obraćao muškarcu. Posljedica nije bilo. Na osnovu svih radova koje sam radila o ženama moj je zaključak da je bećarac samo eklatantni primjer toga da živimo u izrazito mizoginom društvu u kojem su žene drugotne u svakom aspektu života i neovisno o svojem obrazovanju i statusu- društvu koje mrzi žene.

Odakle toliko mizoginih stihova u bećarcu?

Najjednostavniji odgovor bi bio - tako je uvijek bilo, to je tradicionalno tako, ali sigurno je da postoji razlog zašto je to tako i on proizlazi iz odnosa hrvatskog društva prema ženama. Također, činjenica da je bećarac zaštićeno nematerijalno kulturno dobro govori mnogo o tome kako se mi kao društvo odnosimo prema dijelu baštine koji je potrebno preispitati jer unutar šarenog paketa zabave za narodne mase skriva mizoginiju, objektivaciju žena i konkretan poziv na nasilje nad ženama.

Rekla bih da se u bećarcima koje interpretirate, radi i o ageizmu, veličaju se mlade žene, starije omaložavaju. Slažete li se?

Apsolutno. Mlade žene su poželjne, prema starijima se osjeća gađenje iz perspektive bećara, lole, neovisno o njegovoj dobi. Nadovezala bih se i na projekt na kojemu radim "Od5Do95" u kojem se jasno vidi da su naše najstarije sugovornice i najzadovoljnije svojim životima iako obeshrabruje njihovo često isticanje kako je to njihovo zadovoljstvo povezano s nedostatkom očekivanja koja društvo stavlja pred starije žene pa se tako kad se očekivanja otpuste one napokon posvećuju sebi i otkrivaju što ih usrećuje te konačno žive život po vlastitim pravilima. One su također i najmotiviranije sugovornice, važno im je da mlade žene ne ponove njihove greške, da budu svoje i ne ovise ni o kome.

Neki bećarci pozivaju i na nasilje. U sklopu Festivala izvedbenih umjetnosti Perforacije postavili ste i instalaciju "Znaš što ti se može dogoditi", koja govori o porastu femicida u Hrvatskoj. O kojim je brojkama riječ?

Do lipnja 2022. godine ubijeno je devet žena, dvije trećine ukupno ubijenih žena u 2021. godini. Pravobraniteljica za ravnopravnost spolova najavljuje da će ovo biti godina femicida, ali zapravo je ovogodišnja statistika samo pokazatelj trenda porasta broja zakonski nedefiniranog femicida bez konkretnih rješenja s legislativne strane, ali i nedovoljnog interesa medija, koji će femicid popratiti kao još jednu u nizu vijesti nerijetko opravdavajući počinitelja neuračunljivošću ili izjednačavajući žrtvu i počinitelja zbog povijesti prijava obiteljskog nasilja ili uznemiravanja reda i mira. U ovom konkretnom slučaju statistika je igrom slučaja moćno oružje, nitko nije u poziciji negirati porast broja femicida, ali takvi zločini i dalje ne dobivaju dovoljno pozornosti da se osiguraju mehanizmi kako bi se žene zaštitile. Zato je potrebno glasno govoriti o nasilju nad ženama, reagirati na vrijeme, ali potrebna je i politička volja koja ne postoji ni od strane vladajućih ni od strane oporbe. Porast broja femicida nećemo riješiti teorijom, potrebno je osnažiti žene, donijeti dobre politike, dobre prakse i aktivno i glasno ih zagovarati.

Ne bih se posve složila s ocjenom da se u medijima ne piše o femicidu. Spomenula bih autoricu Jutarnjeg Snježanu Pavić, naravno još niz autora i autorica...

Smatram da su u ovoj borbi novinarke i novinari moćni saveznici, ali i njima su potrebni saveznice i saveznici koji dobro poznaju situaciju u zemlji kako bi mogli djelovati prije nego što se dogodi ono najgore. Čini mi se da se vrtimo u jednom malom krugu u kojem se međusobno podsjećamo na statistike. U tom krugu nema ni donositelja ni donositeljica odluka niti dovoljan broj aktivistkinja i feministkinja. Novinari i novinarke u konačnici su svojim upornim i često nezahvalnim radom doveli do nekih važnih promjena, osobito na području ljudskih prava, primjerice po pitanju prava izbjeglica i tražitelja azila. Da nisu bili uporni, Hrvatska ne bi bila osuđena za smrt petogodišnje djevojčice i ništa se u odnosu prema migrantima ne bi promijenilo. Potrebno je više pisati, potrebno je intervenirati jer je to očito jedini način da se privuče pažnja zakonodavaca i da se dogodi nešto više od rasprave, da se donesu konkretne mjere. Jednaku odgovornost nose i umjetnici, nažalost živimo u vremenu kad je važno da se odmaknemo od sebe i bavimo društveno angažiranom umjetnošću.

Bavite se, godinama, i projektom koji istražuje kako žive žene od 5 do 95, a kojeg ste spomenuli u prethodnom odgovoru. Koji su, još, vaši zaključci do sada?

Čini mi se da smo osvijestile 'trend tišine' kojim su još uvijek obavijene imanentno ženske teme - zlostavljanje, menstrualno siromaštvo, nejednake plaće za isti rad, očekivanje da žena bude ona koja se brine o obitelji i obavlja kućanski rad. Ipak, možda je najveći problem što žene i dalje nemaju pravo na vlastiti izbor, bile one toga svjesne ili ne. Odmalena se usvajaju rodne uloge, u tome veliku ulogu igra i školski sustav, ali i sve ono što već kao djevojčice upijaju oko sebe. Za djevojčice imamo poseban set pitanja, a uporno se ponavlja odgovor - tata je na poslu, mama je u kuhinji. Nedavno se internetom proširila fotografija iz jedne osnovne škole sa zadacima za djevojčice i dječake, što je jednako štetno za djecu. Na dječacima je da popravljaju, a na djevojčicama da peglaju. Moderata Fonte još je 1592. godine konstatirala da povijest pišu muškarci. Vrijeme je za žensku povijest, ali čini se da je to opasno za sustav. Naš se projekt nerijetko naziva subverzivnim. Shvatile smo to kao kompliment. Vrijeme je da svaka djevojčica, djevojka i žena imaju jednaka prava, jednake šanse i jednake mogućnosti i da se ne opterećuju onime što društvo očekuje od nas. Samo tako možemo pisati sretne priče i biti uzori generacijama djevojčica koje dolaze nakon nas.

Po diplomi ste redateljica, režirali ste dva kratka dokumentarna filma, "Online" i "Parada", te jedan srednjometražni film "Ispočetka". Bili ste i scenaristica za "Direkt", u produkciji Fade In-a i HRT-a. Koja su vaša iskustva na tom polju?

Diplomirala sam film i video na Umjetničkoj akademiji u Splitu i režiju dokumentarnog filma na Akademiji dramskih umjetnosti te se nastojim paralelno baviti režijom i likovnim radovima. Ta se dva utjecaja isprepliću u mojem radu, tako da je nerijetko teško odrediti granicu između njih. Birala sam profesiju koja nije profesija, nego poziv i to je jedini način na koji se može baviti umjetnošću budući da se u Hrvatskoj samo od umjetnosti, bez rada na komercijalnim projektima, ne može živjeti.

Što vam je ostalo najviše u sjećanju od Direkta?

Pristup radu koji smo svi mi zadržali i do danas - etičnost, iskrenost i neposrednost u odnosu između ekipe i protagonista. Možda sam subjektivna, ali iako je od kraja emitiranja "Direkta" prošlo zaista puno godina, nisam vidjela takav testament jednog vremena iz perspektive mladih ljudi na nekoj od televizija.