SLAVONSKOBRODSKI Cinestar za obožavatelje raznih filmskih žanrova nudi svoj program ne zaostajući za ostalim hrvatskim kinima. Nažalost, karte za projekcije su poskupjele, ali ta činjenica je očekivana s obzirom na okolnosti. Isto tako, cijena karte kao da obećava dobar provod, što je često u nesuglasju s posjetiteljima koji razočarano, pognute glave, izlaze iz kina s više pitanja no odgovora.

Pompozno najavljeni film „Elvis" Baza Lahrmanna, samom činjenicom da je riječ o Kralju Rock and Roll-a može kod gledatelja stvoriti razna očekivanja. Od starije generacije gledatelja, vjerojatno, nešto zorniji prikaz vrlo turbulentnog Elvisovog života, od mlađe publike, prilagođeniji sadržaj prijemčiviji suvremenom načinu gledanja na pojave i stvari.

Film „Elvis" može razočarati ili oduševiti, jer zapravo niz spektakularnih, intrigantnih, zanimljivih priča iz života, pratimo očima menadžera, Toma Parkera. U stvarnom životu menadžer se zvao Andreas Cornelis van Kuijk i bio je Nizozemac. Tom Hanks u ulozi tog perfidnog smutljivca bio je odličan, pogotovo zato jer je vjerno prikazao i pokazao kako se ponaša osoba koja je nezasitna, proračunata te život svog klijenta - Presleyja - podređuje sebi na način da Elvis na koncu ne odlazi na međunarodne turneje jer je ovome kao „disidentu", ilegalcu, zabranjeno izlaziti iz zemlje.

Mladi glumac koji je utjelovio Evisa - Austin Butler - svoj je „posao" odradio zaista maestralno u prenaglašenosti samog scenskog nastupa pjevača, u njegovim odnosima prema sebi i svim drugim likovima u filmu. Njihanje bokovima, nagli i polunervozni pokreti zbog kojih djevojke padaju u delirij, lažno čistunstvo,... itekako kroz njegovu glumu dolazi do izražaja. Dječaštvo neuobičajenog djeteta sklonog glazbi u filmu ima svoje mjesto - flash opojnosti gospelom, flash bluesa. Glazbu koju nazivaju 'crnačkom' Elvis upija te zbog očitog koketiranja s tim ritmovima pokazuje društveno licemjerje gdje vrijede dvostruka pravila. Mržnja prema crncima tako je dovedena do krajnosti kada Elvis nastupa, a u isto vrijeme gledamo segregacijski govor. Smrt Martina Luthera Kinga jedan je detalj općeg stanja Amerike tog doba i Elvisove uloge u cijeloj toj priči.

Druga važna stvar jest da je u filmu prikazan odnos s majkom - diskutabilan jer je pretjerana privrženost, opsjednutost preživjelim blizancem Elvisom gotovo opsesivna. No, to možemo shvatiti jer rane gubitka jednog djeteta nikad ne zacjeljuju.

Ekstaza, orgazmički nemir, odsluženje vojnog roka, odnos sa suprugom Priscilom koji dolazi do kraha, izazivanje, drogiranje, odnosi kratkog vijeka sa ženama, nježnost, Elvisova krhkost i želja za „letenjem", za ozbiljnom glumačkom karijerom (…), zaista sve važno obuhvaćeno je ovim filmom.

Redatelj Lahrmann, poznat po Moulin Rouge-u, slijedi svoj filmski izričaj brzinom kadrova, podijeljenim slikama usporednih radnji, glazbom (Elliot Wheeler) koja nije samo karakteristično Elvisova nego izuzetno moderna i slušljiva mlađoj populaciji. Eklekticizam izričaja postmodernog pristupa - to je film „Elvis".

Štovanje njegove glazbe može biti dijelom jedne priče, štovanje cijele ličnosti druge. Jedni se mogu uživjeti u glazbu, drugi u cijeli život, vjerujući u ikonu jednog glazbenog stila. Film Elvis može inspirirati da se ta glazba počne slušati i danas, da počnemo razumijevati kontekst stvaranja jednog važnog života koji je nastavio trajati i nakon smrti. Redateljski vrlo vješto uobličena priča s mnoštvom detalja ne bi li se shvatila cjelovitost tako može biti i negirana. Jer umjetnost je ipak umjetnost, a biografija je biografija. Naposljetku, možemo film „Elvis" shvatiti kao film za neke nove klince, nastavak života Kralja u novoj verziji.