Slučaj broj 1: Avioni

Bez obzira na demanti američkog veleposlanstva u Zagrebu, koji gotovo ništa ne demantira, jasno je da je plan koji su u MORH-u skovali da kupe izraelske lovce F-16 Barak – oboren i da je neslavno krahirao. Ne može se dobiti suglasnost za posredovani transfer tehnologije, odnosno kupovinu ”iz druge ruke”. Barak je jako prerađen stari (iz osamdesetih godina) F-16 Blok 30, a sad bi s njega trebalo sve skinuti, ogoliti trup pa ga preurediti i dići na novi standard uz produženje amortizacije sa 8.000 sati naleta, što je već sve potrošeno u izraelskom ratnom zrakoplovstvu, na ukupno 10.500 tako da avioni potraju šezdeset godina! To je, za usporedbu, kao da se trokrilac ”Crvenog barona” Von Richthofena koristio u Luftwaffeu još 1978. godine! Lockheed ne želi sudjelovati u toj neizvjesnoj operaciji, a bez njih, to se ne može izvesti – takav je eksportni ugovor, uvjet pod kojim su Izraelci dobili ove avione – i to besplatno, kroz program američke vojne pomoći. Sad su našli mustre kojima će ih utrapiti za pola milijarde dolara!

Da je Hrvatska kupila od Grčke njihove puno manje izraubane šesnaestice, koje je održavao Lockheed, Lockheed bi ih rado modernizirao i za to preuzeo odgovornost, a cijela kombinacija koštala bi 180+450 milijuna dolara, ukupno 630 milijuna (što se izračunava zbrajanjem grčke ponude za njihove Blok 30 i istog unapređenja provedeno na portugalskim isto takvim šesnaesticama prodanim Rumunjskoj). Bile su ponuđene i olakšice, otplatni modaliteti za financiranje. No, MORH je sa slijepom tvrdoglavošću u kojemu se očituje primitivizam i potpuno nerazumijevanje delikatnih vojnih i političkih odnosa, nastavio s uzaludnim pokušajima da s trokrilcima probiju zvučni zid, ali to ne ide – ne pomažu drskost i seljačko lukavstvo, nego moraš shvatiti opći okvir, ono što ti je dopušteno, a što nije, s obzirom na članstvo u NATO-u i pripadnost Europskoj uniji.

Ni jedna europska, a pogotovo ne istočnoeuropska zemlja nije kupila lovački avion od zemlja izvan NATO-a. Tko još ima poneki MiG-29 iz doba Varšavskog ugovora, održava ga do istjecanja resursa, a zatim se sva ratna zrakoplovstva opremaju američkim ili švedskim lovcima, jer su to jedini raspoloživi jednomotorci pa zemlje odabiru za njih povoljniju opciju. Ako im je bitniji američki vojni kišobran, uzimaju F-16 (Poljska, Slovačka, Rumunjska), a ako im je važnija industrijska kooperacija (offset) uzimaju ”Gripen” (Češka, Mađarska). No za offset moraš imati industrijsku podlogu, po mogućnosti u avio-industriji.

Akvizicija F-16 preko Izraela, za američku vojnu industriju je – uvredljiva. Izrael je američku tehnologiju, sumnja se, već ilegalno preprodavao američkim suparnicima. Primjer je lovac ”Lavi”, razvijen na osnovi tipa F-16. Trebala ga je proizvoditi izraelska industrija, ali su Amerikanci to spriječili. Sjedinjene Američke Države pružaju Izraelu vojnu pomoć, pa ne dopuštaju da im konkuriraju proizvodima koje iskopiraju. Manje-više je jasno kako su Izraelci ”Lavi” prodali Kinezima, koji su tehnologiju dali Rusima pa je u sibirskom konstrukcijskom hangaru ”Suhoj” nastao Chengdu J-10, koji je u Kini ušao u serijsku proizvodnju. No, nije to ništa novo – raniji izraelski eksportni avion Kfir, zapravo je francuski Mirage IIIc, razvijen upravo za Kheil Ha'vir, samo što nije isporučen jer je De Gaulle uveo embargo na izvoz naoružanja na Bliski istok. No, tehnička dokumentacija za švicarsku inačicu IIIs s pretkrilcima (”brokovima”) koja je upućena kamionom kroz Alpe, izgubila se putem, pa je tako nastao ”brkati” Kfir s američkim motorom umjesto francuskog i poslije se lijepo prodavao u Trećem svijetu. U Trećem svijetu, naime, u lokalnom Ministarstvu obrane uvijek nađeš likove koji nisu sasvim imuni na šekel (skupni naziv za brojne antičke jedinice za težinu i valute), što je u kovanici s nominalom jedan, pljunuta kuna.

Inače, čini se da je važnu ulogu u tom dogovoru, osim ministra obrane, koji se predstavlja kao politički jamac Plenkovićeve vlade na desnom polu političkog spektra kojim dominiraju braniteljske organizacije, imao i famozni Vlado Galić iz afere SMS – on je, navodno, posredovao na Pantovčaku u prilog ove kombinacije od koje se predsjednica malo skanjivala, jer je morala biti svjesna da to nema američku potporu. No, to su sve špekulacije i nepouzdane informacije – kakvu je zapravo ulogu tu odigrao on, zatim Gotovina, ”Vaso” Brkić ili ruski ljudi koji imaju veze u Izraelu, nećemo vjerojatno nikad doznati. No, suočavamo se s apsurdnim ishodom, akvizicijom aviona koja je neizbježno morala prerasti u skandal, a to onda doista upućuje na ”ljudski faktor”, jer se sve dogodilo suprotno logici i u netransparentnoj proceduri.

No, što u konačnici (kako bi rekao Zdravko Marić) pokazuje cijeli taj slučaj? Prvo, bešćutnu beskompromisnost ljudi koji upravljaju akvizicijom naoružanja u MORH-u. To je manje-više ista ekipa koja je ondje ostala od vremena generala Zagorca. Izmijenili su se od tada Sanaderovi, Mesićevi, Josipovićevi, Kolindini i Plenkovićevi kadrovi u Ministarstvu i u Glavnom stožeru, ali ovi likovi su opstali. Njihov su kontakt još iz ratnih vremena neki bivši Mosadovci koji su ostali na vezi s ljudima iz industrije naoružanja. Hrvatski prekupci, teško se navikavaju na korporativne procedure i na regularne odnose uspostavljene u NATO-u i u okvirima EU.

Glavni je zaključak – ljudi koji upravljaju tim sektorom, nisu na visini posla. Oni ne razumiju globalne i političke odnose, ne poznaju struku niti su sposobni komunicirati sa stručnjacima. Oni, ukratko, nisu dorasli problemima.

Slučaj broj 2: Ina

Što je temeljni uzrok problema koji Hrvatska ima s Inom, a INA, odnosno MOL s Hrvatskom?

Od Račanove vlade mađarska privatna korporacija kupila je 25% dionica hrvatske nacionalne naftne kompanije i dobila upravljačka prava, jer je Slavko Linić sasvim opravdano zaključio da će oni bolje gospodariti nego domaći lopovski direktori koje naplavi svaka politička promjena režima. U osnovi, bio je u pravu, ako njegovi motivi i nisu bili sasvim čisti. U početku, tvrtka je funkcionirala na temelju prešutnog dogovora da hrvatska vlast (najčešće predsjednik, a ponekad i premijer, ovisno o okolnostima) ima unutra svog čovjeka na rukovodećem položaju i moć da preusmjerava financijske tokove u skladu s interesima poslovnih ljudi koji ga okružuju pa tvore njegov financijski ”ekosustav”. Tako su se, uostalom, iz Inee izdvojili i razvili mnogobrojni biznisi, koje je MOL morao opet kupovati da ih vrati pod svoje okrilje, istodobno u zamjenu stječući neka prava koja nisu bila dodijeljena izvornim ugovorom. Kao manjinski vlasnik, bio je prinuđen da akomodira apetite svog većinskog državnog partnera i kad bi namirio svoje potrebe, nije ostajalo novca za razvoj kompanije, nastavak istražnih radova te modernizaciju rafinerijske i distributivne mreže. Budući da se MOL silno razvio na drugim tržištima – jer je to brutalna i uspješna multinacionalka – Zsolt Hernadi odlučio je da naposljetku otkupi većinski paket i pokušao se o tome dogovoriti s premijerom Ivom Sanaderom. Razmišljao je pritom kao biznismen. Iz profita dobro vođene kompanije, hrvatska država puni blagajnu, a INA je jedina uspješna državna (poludržavna) kompanija. Sve one ostale, kojima upravljaju imenovani birokrati, u vječnim su gubitcima i uronjene u sistemsku korupciju. Otkup bi, dakle, bio win-win kombinacija. No, udario je na interesnu mrežu ”ekosistema”, a politička kasta u Hrvatskoj ne postoji zbog Hrvatske nego Hrvatska postoji da zadovolji potrebe političke kaste.

Stvar je kompliciralo to što je ”ekosistem” prethodno uspostavio odnos s Kremljom, preko Mesićeve Družbe Adria i starih riječko-sovjetskih veza (svi su naši poslovnjaci naučili biznis u Moskvi, koja je za njih bila ono što je za komuniste bila Lepoglava, a za Živi zid institucija u Vrapču). Pošto se Sanader deset puta spotakao na puno većim izazovima, pao je i izveden je na sud zbog večere s Hernadijem, na kojoj je jedna kuverta prešla iz ruke u ruku. Postojao je i svjedok – izvjesni riječki tajkun koji je svjedočio u svim Bajićevim prijelomnim procesima, koje bi pokrenuo Veliki Mozak na Pantovčaku.

Od tada se razvija operacija kojoj je još od 2014., kako piše ”Wall Street Journal” u članku od prošloga tjedna, cilj da ruski Gazprom, najveće poduzeće na svijetu, zagospodari tržištem energenata u Hrvatskoj, a preko toga ovlada poslovnim i političkim procesima u zemlji. Jedina ozbiljna zapreka im je INA, odnosno MOL.

U prvoj fazi, uspjeli su pod Milanovićevom vladom uspostaviti konkurenciju preko svog domaćeg distributera i ugovora postignutim s državnim tvrtkama, a u drugoj, Rusi su pokušali kupiti Inu. To je propalo zbog rata u Ukrajini. No, kad je Karamarko pokazao volju da se dogovori s MOL-om, u stranci su mu nasapunali dasku – tu je već bilo dovoljno ljudi na utjecajnim položajima povezanih s Rusima. Treća faza upravo traje. Kreira se nova politička mreža, jer se pokazalo da predsjednica i hadezeovska desna frakcija ne mogu zaustaviti Plenkovića koji ima tendenciju k tome da napravi sporazum, te omogući izgradnju LNG-a, što je neizvedivo bez MOL-a (mađarska kompanija mora zakupiti kapacitete tog opskrbnog pravca). Za to lobira i američka diplomacija, jer nastoji na Balkanu stvoriti alternativnu opskrbu zaljevskim i američkim ukapljenim plinom, kakva je uspostavljena na Baltiku (gdje vuku i podvodni plinovod za norveški plin).

Nova proruska politička grupacija povezala bi sve opozicijske kapacitete, uključujući SDP i Milanovića ako se ostvare njegove političke aspiracije. Bitno je još dvije godine sprječavati gradnju plutajućeg LNG-a na Krku gdje ogorčen otpor pruža lokalni SDP – ti gubitnici koji su svojim lažima upropastili ”3. maj” i razvoj luke, a sad pokušavaju spriječiti i promet plinom, te po mogućnosti i razvoj željezničke infrastrukture, koja je s tim povezana. Još ako se riješe ostatka produktivnog stanovništva, koji regiju napušta rekordnom brzinom, stvorit će pravi socijalistički raj koji simbolizira Titov brod ”Galeb” pretvoren u muzej.

Prodor energetskog biznisa u hrvatsku politiku komplicirana je materija. Kao da je još jedna teorija zavjere, pa se javnost u to ne udubljuje, mediji sve prikrivaju, a političari izvrću u skladu sa svojim partikularnim interesima. No, u biti, slučaj je zapravo jako jednostavan – ruski igrači uvijek nude novac, direktno, ljudima koji su involvirani u odlučivanje, a zapadni, američki i europski, nude poslove iz kojih se mogu namiriti oni koji vode biznis. No, kod nas nema privatnog biznisa, naročito u području infrastrukture, nego je sve u vlasništvu i pod kontrolom države. Zato je kod nas jači ruski utjecaj nego zapadni.

Po političkom mentalitetu, Hrvati spadaju na Istok. Nacionalni ili komunistički etatizam daje iste rezultate – ideologija je tu samo narativ, ”nadgradnja”, što bi rekao Engels, a podlogu stvaraju bitni odnosi, naime ”vlasništvo nad sredstvima za proizvodnju”. Da netko tko ga ne poznaje mora hrvatskog ministra za državnu imovinu Gorana Marića svrstati među socijaliste ili nacionaliste, trebao bi provesti duži test od onoga što su ga ”istrebljivači” u filmu Ridleya Scotta ”Blade Runner” primjenjivali da otkriju jesu li se napredni androidi tipa NEXUS 6 infiltrirali među ljude.

Nitko kod nas ne razumije poziciju MOL-a u mađarskoj državi i u Srednjoj Europi – većina liberala misli da je to naprosto manifestacija Orbanove politike na koju utječe Moskva. Stvari su, međutim, sasvim drukčije posložene – Orban naravno igra svoje igre, a u MOL-u je četvrtina državnog vlasništva, a ima i veliki blok židovskih dioničara, za koje jedino znaš da su uvijek na putu između Tel Aviva i Moskve. Ali to MOL i čini multinacionalkom, u kojoj, međutim, u svim kombinacijama dominira nacionalni interes, a kakvu popularnost uživaju Rusi i ruski Židovi u Mađarskoj, poznato je svima koji su studirali recentnu povijest (no takvih ovdje nema u poslovnom svijetu i među političarima, koji se razumiju samo u nacionalnu mitologiju).

Na razgovorima koje je Orban u Zagrebu vodio s Plenkovićem koji je rekao kako je vlasništvo nad Inom garancija nacionalne energetske neovisnosti, mađarski premijer održao mu je malu lekciju iz geopolitike: ”Nafta i plin više nisu primarni, pa možemo i prodati naš udio, ako postignemo sporazum oko cijene. Što se tiče energetske neovisnosti, mi smo je postigli tako da plin kupujemo gdje je najjeftiniji. To je kod Rusa, ali imamo interkonekciju i s Rumunjskom koja je izvoznik, ali i sa Slovačkom, pa je jadranski pravac za nas, s obzirom na cijenu ukapljenog plina tek na četvrtom mjestu!”

Rusi, nezavisni Rumunji, slovački priključak na baltički bazen (Slavneft je, inače, u vlasništvu MOL-a), te na četvrtom mjestu tupi Hrvati koji dvije godine ne uspijevaju usidriti LNG na Krku, jer sve opstruiraju Rusi, budući da su napravili svoj LNG u Pločama i kupili hrvatsku željezničku kompaniju za distribuciju po regiji.

Zato ni jedna hrvatska vlada neće ili ne može sagraditi krčku instalaciju, jer su ili korumpirane ili slabe, ucijenjene unutrašnjim i koalicijskim interesima, premrežene kupljenim ljudima… Zato se ne može razriješiti ni odnos s MOL-om, koji se pokušava svesti na pitanje cijene – a ona je bila i ostala tri milijarde eura, što znači da bi Hrvatska morala ispljunuti oko 11 milijardi kuna, da bi cijelu kompaniju onda mogla prepustiti na upravljanje Goranu Mariću. On je ove godine podnio izvještaj o radu tvrtki u državnom vlasništvu za koje odgovara njegov resor, pa se pokazalo da mu je dobit pala za 43 posto, i to samo zato što je INA svoju dobit utrostručila. Kad dospije u ruke tog sposobnoga čovjeka i on imenuje upravu sastavljenih od provjerenih hadezeovaca do četvrtog koljena, trebat će pronaći još koju milijardu eura za renoviranje dviju rafinerija i benzinskih crpki koje su nedovoljno razgranata mreža za amortizaciju jedne rafinerije.

Nitko u svijetu nije zainteresiran za hrvatsku nacionalnu naftnu kompaniju – osim MOL-a, u koji je ona uklopljena, pa funkcionira kao dio cjeline, a naprosto ne može funkcionirati samostalno, što je jasno svakom poslovnjaku – samo što takvih nema u vladi, jer ondje sjede nekakvi profesorčići ekonomije, zatim hadezeovski žmukleri otrgnuti iz njihovih domicilnih selendri i diplomati-birokrati koji možeš zataknuti za šešir pođeš li špancirati po Tuškancu.

Što je opći zaključak koji se nameće? U Vladi nema ljudi koji su na visini ovog vraški složenog problema. Mogla je to sve razumjeti Martina Dalić, ali tu kartu je Plenković potrošio na prvi štih.

Najgore je što su ovi koji sad sjede na vlasti, puno bolji od onih koji je nemaju, pa samo divljaju po Saboru, zanoseći se nekim promašenim idejama, koje iznose u nesuvislim budničarskim govorancijama. Što da se radi s takvom ignorantskom političkom kastom?