Kada pomislim na ljubav, pomislim na ruke.

Ruke moje majke.

Kada god bih bila nesigurna, nesretna ili tužna… postojalo je to moje malo utočište koje je pripadalo samo meni i čije sam otkucaje, prigrljena uz nju, samo ja poznavala.

Nije bilo puno takvih trenutaka jer su njene ruke uvijek bile zauzete poslom. A, otkidala nas je od sebe i zbog toga da bismo bile hrabre, kako nas ne bi lomili nebitni. Zato je to mjesto bilo još dragocjenije.

Gledala bih njene ruke ukrašene vještinom, kako od ničega nastaju čitava carstva pod spretnim prstima. Vidjela sam kako ta magija njenih pokreta uvijek daje plodove i kako mi je potrebna da tu čaroliju smislenog života osjetim u sebi.

Dok pripremam svoj dom za blagdane, izvlačim iz ormara njezine ručne radove, te uredno isheklane male tamnice jedne bogate blagoslovljene duše potisnute patrijarhatom i provincijalnim okruženjem, gdje je svakim stupićem i lančićem, oslabila  strahove zbog voljene djece.

To je dio mog usuda, mog stremljenja i moje nafake* - biti nit između njezina krutog, ograničenog, sirovog života, te slobodnog vedrog i ispunjenog života moje kćeri. 

Prerasla sam da me zagrle majčine ruke, a izmaklo mi dijete iz ruku krilima koje sam danima i noćima  resila najljepšim perjem.

Naizgled sam bezbolno stresla okove očekivanja sa svojih ramena, a podastrla ih kao najbolji kalem za zdravu mladicu.

Sve su to učinile moje ruke, podmjestile se ispod majčinih, podigle se iznad kćerinih… blagim stiskom bodreći jedna drugu.

Zato su ruke važne.

Kao potpora kroz život, kroz ovo vrijeme Došašća.

One nikada nisu prljave od rada, one su samo obojene Božjim darom vrijednih ljudi.

One nikada nisu hladne, jer štite obraze od vjetrova koji šibaju.

One nikada nisu grube kad vas poguraju, jer ste zastali umorni od tereta.

Koristite svoje ruke kao najljepše oružje kako biste učinili ponosnim svoje majke, svoju djecu i, na kraju, sebe same.

*Nafaka - hrana, jelo i piće; ono što je čovjeku suđeno za života pojesti i popiti; sredstvo za život.