„Isplakat ću sve suze
Ovog svijeta,
Da tvojim modrim očima
Samo zrake radosti ostanu.
Rađat ću te u najtežim mukama,
Da tebi samo sreća majčinstva ostane.
U dane jeseni svoje
Spalit ću korov i trnje.
Kako bi se grane tvog proljeća
Osule bjelinom nježnih latica"

Zavjet (pjesma kćeri)
D. Krstulović

Jutro je moj najbolji prijatelj.

Tišina mi ostavlja prostora za planove, da dođem do rješenja, snage da premostim dan.

U nedoba, kad se ništa osim cvrkuta ptica ne čuje, krenuh brati bazgu. Polako, da ne probudim umorne, tiho, da ne remetim vrijedne, nastojim biti nevidljiva i što manje ometati život onih pored čijeg sam posjeda prošla, želeći ostaviti što manje tragova.

Ima neke draži u tom činu. Nekolicina ljudi poznaje i s poštovanjem dolazi na to naše malo mjesto na rubu šume. Ne znam im imena, a ni oni moga. Imena tamo i nisu važna. Važna je ta naša zajednička ideja o životu, tradiciji, skrbi o bližnjima i prirodi. Zato se, iako nikada nismo razgovarali, dobro poznajemo, brinući se o nečemu što nije ničije, više nego o vlastitom. Znam da su dobri ljudi.

Kad beremo bazgin cvijet pažljivo svijamo grane da ne puknu, pazimo da ga i za druge ostane, da podijelimo ono što smo i sami dobili, nismo gramzivi, pohlepni i bahati.

I tako, jutros, dođoh do ruba šume…

Neki uljez izrezao grane bazgine ne bi li obrao ocvale cvjetove, a za njim ostale ležati cijele niske pupova, svenute skupa s lišćem po šumskom tlu. Izgazio dušu, izrezao i uništio što je moglo biti dobro i njemu i drugima danas, a i za njegovu djecu sutra.

Nemojte ni pomisliti kako je ovo banalna priča o bazgi. Ni slučajno. Lako za bazgu...

Ovo je priča o nama: uskogrudnima, ograničenima, sebičnima… To je priča naša svakodnevice, koja pokazuje kako su pohlepa i lukavost niži oblik inteligencije.

Zgaziti, odreći se dobrih običaja, uljuđenosti, vizije… pristati ne sve.

Svaki za sebe misli kako baš on ima veća prava, kako je baš on zaslužio i kako mu je baš tu mjesto. Kakva iluzija.

Zahvaljujući providnosti nisam bila uskraćena talenta shvatiti razmjere i dugoročne posljedice takvog razmišljanja. Možda svom djetetu ne ostavih bogatstvo u naslijeđe, ali jednom će se valjda razboritost i poštenje cijeniti.