Što biste pomislili da me ugledate bosonogu kako hodam po ulicama grada?

Biste li me grdili, prezirali, podcijenili? Ili bi u meni prepoznali djevojčicu, koja bosonoga traži ona sjećanja i osjete iz djetinjstva, priziva drage uspomene i ljude, na mjesta koja je tako voljela.

Zašto se više nijedno mjesto ne zove Otok sreće? Je li sreća nestala kad su ga srušili i izgradili Brođanku, ne znam, ali se sjećam stolica na terasi, pastelnih boja i muzike koju bih čula iznutra dok sam čekala dobru tetu da me vidi i pita što trebam.

U rukama uvijek vrećice sa svilenim bombonima na vagu, iz trgovine na uglu, gdje se ulazilo sa dobar dan, a izlazilo sa hvala i do viđenja. Gdje se posluživalo starije i to se doživljavalo kao ponos, a ne teškoću. Gdje su trgovci bili nasmiješeni i ljubazni i gdje smo poštivali jedni druge.

Sjećam se kad bi dolazili gosti, mama bi mi dala ceker s bocom Alpine i „dućanik" s pet dinara.

S vrelog bi asfalta, bosonoga pretrčala hladne stepenice Vatrogasnog doma kako bih došla na kat kod čike koji je prodavao taj sok. On bi sjedio za stolićem okrenut prema velikoj crkvi, a pred njim crni masivni telefon za hitne pozive, koji mi, uzgred rečeno, nismo imali kod kuće, i radio stanica.

Sjećam se keja, onog starog, po kom su hodale stotine malih crvenih buba i smeđih guštera, pa si pomno gledao da ne staneš bos na njih.

Pamte moja stopala i mulj koji bi ostajao nakon što se Sava povuče, mekan i topao, neprijatna mirisa, po kojem bi skakutala sa sestrama.

Da, toliko sam stara da to pamtim, a bila sam mala kad sam dolazila u kuću čika Mate.

Bio je to dom okružen cvijećem i zelenilom, i sjećam se čika Mate kako je uvijek žurio na svoju splav jer se tamo osjećao najbolje.

Ja sam se bojala Save, a on ju je volio kao nitko koga sam poznavala.

Rijeke su srca gradova. Tako i naša Sava.

Ona nas uči kako sve prolazi, protječe i nema sile koja će to zaustaviti.

S pet bismo dinara iznajmili čamac kod čika Mate i veslali, najčešće u krug, po rijeci. Mislio si da ti određuješ pravac, hinio si važnost jer, kao, držiš čamac pod kontrolom, u stvari nosilo te kako je htjelo, a ti si bespomoćan prikrivao strah i poslije govorio da si baš tamo i htio stići.

Eto koliko je bilo vrijedno tih pet dinara.

Cijela životna škola.

Svakom svoje vrijeme i uspomene.

A ja, ja ću bosonoga Brodom, onim svojim.

Osluškivati žamor mnoštva ljudi na starom Korzu, sjediti na rubu čika Matinog splava sa stopalima u Savi, gazeći po oblim, vrelim kamenčićima keja…

….a vi, ako me vidite ne zamjerite.