I sjedimo nas troje, mama, tata i ja pred velikom, velikom lubenicom. Više nisam mala, ali lubenica svejedno djeluje tako velika kao kad sam ju promatrala očima djeteta.

Tako malo vremena nam ostaje
Kada stisnu godine
Bez ljubavi sve prestaje

„Ovo je najljepša lubenica ove godine." kaže mama,

„Je, je…i najslađa dosada! Sočna!" potvrdi tata.

A ja samo tiho gledam u stol svjesno potvrđujući laži o svježim, slatkim lubenicama koje su najbolje u desetom mjesecu, sretna da imamo taj mali razlog da radosni sjedimo zajedno i znam da bi oni i da je lubenica slana rekli isto, sa željom da im ponovo dođem radi toga trena, te bliskosti, privrženosti, potpore i ljubavi.

Gledam svoju majku neizravno i potpuno subjektivno, očekujući tragove muke koja će svakog trena početi nakon treće kemoterapije. Promatram joj kožu, ruke, dodirujem ju, ljubim, ne gubeći nadu da će ovaj puta biti valjda malo lakše, iako pripremljene, nesalomljive, nasmijane, odaju nas lagani znakovi …strepnja i odsutnost.

Sjedeći između njih dvoje potiskujem očaj što više ne razumijem zašto tata baš sada rastavlja umivaonik koji nije dobar zadnjih nekoliko godina, ostavlja nered iza sebe ne razmišljajući da ga mama više ne može pratiti. Njegova vječna sjena kroz teškoće i trpljenja. Ljuti se na sve osim sebe, potpuno uvjeren da su svi krivi, iako je jedini on taj koji ne prihvaća nemoć. Puno mi toga nije jasno i ne mogu si objasniti, kao da tu ne pripadam jer ne mogu im pomoći u dijelu života koji moraju iznijeti sami. Možda bih trebala odustati kao većina drugih, jer malo se toga tu može promijeniti. Nesebično se crpim, jer težim biti im što bliže, iako se sve više udaljavamo.

Kad bih barem mogla na sebe svaliti dio tog tereta, preuzeti ga svojom snagom, onim dijelom kojeg nije potrošio život i gdje još stanuje bezbrižnost…

Život im je bio maćeha pa volim kada im susjedi zavide na djeci. Kada bih ju došla posjetiti u bolnicu, mama bi me prvo pitala za tatu… govori, da nije imala njega ne bi imala nas. Pomislim koliko mora biti teško, prolazeći kroz osobnu agoniju, u drugima vidjeti samo dobro. Neki misle da je to lako. A to je najteže. Ili ti je srce veliko kao nebo.

I tako drži nas na dlanu kao četiri najveće dragocjenosti, kao uzdanice, one za koje su upućene sve njene molitve. Naša snaga i oslonac bez premca. Ponekad se upitam bih li mogla bez te ljubavi, ali nikad naglas, i ne govorim puno o onome što nas je snašlo jer pomislim da će možda sutrašnjim jutrom sve zlo nestati.

Zato ću opet sutra prvo nazvati mamu da po glasu razaznam jačinu njene patnje i kao olovo tešku tugu ostavim negdje drugdje, a njoj ponesem samo hrabrost i snagu.

Proći ću cijeli grad da pronađem najveću slatku lubenicu iako znam da ju neće moći jesti.

Ali ona je bitna za nas troje…

…radi toga trena bliskosti, privrženosti, potpore i ljubavi.