Postoje ta, neka mjesta omeđena.
Omeđena neredom. 
Niti daju reda, niti roda. 
Već divlje počivaju, crpeći snagu zemlje, sunca i zraka. 
Ne postoje tu pravila, niti zdravog poriva, niti mudrog niza, već samo goli opstanak za jače, snažnije i lukavije. 
Nit po rodu… pa bršljan zagazi po usađenom sortnom deblu, nit po ljepoti jer travulja zaraste ocvjetale grmove, nit po čuvenju jer snaga nema poštovanja. 
Šikara - degradacijski stadij šuma, podmladak se ne može razviti u stablo nego nastaje grmlje. 

Duboko su zagazili u tminu nekog od ovih dana, čisteći šikaru, neki čestiti ljudi blizu moje kuće. 
Često prolazim tim mjestom taložeći misli u nespokoj, pa tako i te večeri, ali odvratiše mi misli vukući grane na hrpu i paleći krijesove. 
Bljeskale su tople žeravice proždirući staro i suho, lijepo a beskorisno. 

Znala sam to. 
Nekako sam znala. 
Da treba doći taj dan. Kada se stuče sve do korijena, i što valja i što ne valja. 
Tada osvanu praskozorja, trenutci istine. 
Tada lomače ostanu samo žeravice, a ono što je pročišćeno se otvori čisto i nevino, oslobođeno svega zla. 
Bljesnu neznani vidokruzi i prosvijetle te onim što je do tada bilo nevidljivo. 
Nauči tada čovjek nešto o sebi, o svojoj snazi i talentima.
Nauči da ništa nije zadano. 
Da može na sve utjecati. 
Da može sve promijeniti.  

To je priča za našu djecu. 
Da postoje neka mjesta koja nisu šikare i da postoje mjesta gdje nećete biti grmlje. 
Dok imate sebe, zdrave i jake ne postoje šikare iz kojih se ne možete izdići. 
Da li su slavonske ili irske, potpuno je nevažno.
Težite da budete ono dobro sjeme na očišćenoj zemlji. 
Iskoristite podlogu koju vam daje bogato tlo i razjačajte svoje krošnje pod suncem poput najljepših stabala. 

Kad čovjek bolje razmisli, djeca su jedino dobro koje je čovječanstvu ostalo. Sve drugo uništeno je u nastojanju da sitni ljudski stvor bude veći od misli, od riječi, od Boga... Siniša Glavašević