JEDINI komentar koji je jedna majka, pretpostavljamo Brođanka, imala na jučerašnji članak SBplus-a o načinima na koje učenici svakodnevno zlostavljaju nastavnike glasi: „Ma dajte. Ako je moje dijete zločesto u vašoj kući, to nije moj problem - nego vaš. Zašto kod mene nije zločesto?". Bila je toliko ljubazna pa ga nije ostavila samo u komentaru naše objave na društvenim mrežama, nego ga je i dodatno ponovila u poruci poslanoj u 'Inbox' SBplus-a, valjda kako bi naglasila mudrost koja stoji iza te izjave.

Ako vam je ikad bilo nejasno zašto današnji odgoj i obrazovanje idu u pogrešnom smjeru te 'kreće li sve od kuće', tim bi postupkom svaka vaša dilema trebala biti razriješena. Reprezentativni je to primjerak današnjeg roditelja zbog kojeg djeca umišljaju da su bogovi te svoje nastavnike tuku, pljuju, gađaju, psuju, zastrašuju, prijete im,...

Premisa od koje polazi gospođa u izvlačenju svog suludog zaključka zapravo glasi - vjerujem da je moje dijete samo onakvo kakvo je preda mnom i tu za nju staje svaka rasprava. Poput mnogih neiskusnih (da ne upotrijebimo snažniju opisnu karakternu crtu) roditelja, upada u zamku koju je dječji um odavno smislio i doveo do savršenstva, a zove se „napravit ćemo to kad mama ne gleda". Pogledate li na tren malo pozornije svoje anđele, shvatit ćete kako tu lukavu sposobnost razviju već s nekoliko mjeseci, a zatim ona u cijelosti evoluira do školskih dana. I ne, ne radi se ni o kakvoj demonskoj osobini, nego o ljudskoj naravi, želji da ga oni najbliži doživljavaju savršenim. Što mnoge majke, očigledno, slijepo čine.

Osim što naša 'komentatorica' misli da je bolji pedagog nego nastavnici te je uvjerena kako ima stopostotni autoritet nad svojim djetetom pa se ono, boraveći kod kuće, ponaša bolje nego u učionici, automatski oko svog djeteta stavlja stakleno zvono, ne dozvoljavajući uopće mogućnost da je ono u bilo kojem trenutku pogriješilo ili, ne daj Bože, zgriješilo. Pritom zaboravlja nevjerojatno bitnu činjenicu - ona kod kuće 'kontrolira' jedno dijete, a nastavnik to mora činiti s njih dvadesetero.

Takvog roditelja, zapravo, ni najmanje ne zanima postupak njegovog djeteta, nego što ili tko iz okoline se takvo ponašanje usudi(l)o izazvati, u čemu ili komu, zatim, nalazi opravdanje za apsolutno sve ružno što to dijete čini.

Jedan od jučerašnjih komentatora, ostavio je izvrsnu poruku koja kaže kako današnji roditelji (čast izuzetcima), od silnog posla na Instagramu i Facebooku, nemaju vremena za odgoj svoje djece. Drugim riječima, draže su im društvene mreže, nego bavljenje svojim potomcima. I da, jasno je kako će mnoge i ovog puta to zaboljeti (baš poput svake nepoželjne istine). Tako zvuči i ova poruka majke koja doslovno kaže: „Ja sam odgovorna dok je sa mnom, kada je u školi - tvoja je briga".

Netko bi gospođi trebao javiti da si roditelj (ako si pravi roditelj) sva 24 sata u danu, svih 365 dana u godini te da je to dijete koje si stvorio ili posvojio tvoja stalna briga i tako će ostati do kraja života. A kada zbog tvog djeteta netko drugi na ovoj planeti strahuje za svoj život, to je također tvoja briga, a često i 'zasluga' zbog koje bi se trebao stidjeti i pitati gdje si pogriješio, a ne povrijeđeno gladiti svog anđela po glavi i upirati prstom u druge.

Ne umanjujući odgojno-obrazovnu ulogu institucija i škole te nikako ne tvrdeći da nastavnici nikada nisu krivi (kako su također komentirali naši čitatelji, i među njima ima loših ljudi koji umanjuju samopouzdanje svojih učenika, omalovažavajući ih kao osobe ili zakidajući ih u kvalitetnom obrazovnom programu - ali to je sasvim druga tema), čini se kako svojoj djeci puno više štete ovakvi primjerci roditelja koji misle da su uvijek u pravu, ne pomišljaju na suradnju s nastavnicima, a svoju djecu smatraju nepogrešivima.

Zar je uistinu neautoritativan i strašljiv nastavnik kriv jer se boji učenika. Zar takvog nastavnika učenici imaju pravo šutati, pljuvati, gurati, vrijeđati? Učimo li ih tomu? Želimo li da naše dijete pred nama glumi sveca dok iza naših leđa radi što mu se prohtije?

Roditelji bi, prvenstveno, trebali shvatiti da su oni ti koji će se sa svojim djetetom morati nositi čitav život te će puno snažnije patiti odgoje li ga na krivi način. Nastavnici će nekoliko školskih godina možda i istrpjeti takvog nasilnika ili razmaženka, ali što će roditelji kad se djeca tako počnu ponašati prema njima. Kojoj će se oni stručnoj službi tada obratiti?

Stavljajući na stranu uzroke i posljedice nevjerojatnog ponašanja današnjih učenika, zastanimo na tren i promislimo - jesu li to mladi na kojima 'svijet ostaje', je li to čovjek budućnosti kakvog želimo i očekujemo - egocentričan, sebičan, s manjkom empatije i osnovne kulture, nepristojan, na rubu sociopatskog poremećaja. Nastavimo li djecu odgajati prema premisi naše komentatorice, samo ćemo takve ljude i dobiti.