Francuska književnost bila bi siromašnija za jedno remek-djelo da je De Gaulleov nasljednik na čelu poslijeratne države Vincent Auriol bio jednako tvrdoga srca i da nije pomilovao Luciena Rebateta kad je smrtna kazna 1946. godine kucala na njegova vrata. Nije bilo dvojbeno ni za koga, vjerojatno ni za njega samoga, kad je na kraju rata pokušavao pobjeći u Španjolsku, da je obožavajući Hitlera i naciste, a mrzeći Židove i ostavljajući o tome nebrojene pisane tragove, počinio teški zločin u očima tadašnjih pobjednika. Da je imao hrabrost drugih velikih kolaboracionista među piscima, pa da se ubije kaoPierre Drieu La Rochelle, da pobjegne kao Louis-Ferdinand Céline ili da se preda kao Robert Brasillach,Rebatet bi sam riješio svoje probleme s poslijeratnom vlašću, koju je i De Gaulleov obožavani pisac, budući nobelovac François Mauriac morao obuzdavati da "u čišćenju ne oblači gestapovske čizme". Tko zna što bi se snjime dogodilo da molba za pomilovanje - jer je i on bio osuđen na smrt - nije došla na red sa zakašnjenjem, kad je strogi povijesni vođa pokreta otpora već sišao s vlasti, pa su s distance i najteži zločini mišljenja izgledali nešto blaži. Umjesto pred streljački vod kao Brasillach prije njega (giljotina je u njegovu slučaju bila zaobiđena, da i u smrti bude neke razlike), taj je pisac u 43. godini dobio priliku za drugi život. Sa svime što ga je prije toga ozbiljno i opasno kompromitiralo, Rebatet je u drugome životnom poluvremenu pokazao drugo lice, napisavši u zatvoru - koji je zamjenjivao smrtnu kaznu - "jedan od najboljih romana francuske književnosti", kako to potpisom i ugledom jamči književni povjesničar i kritičar Marc-Édouard Nabe. Ima i još laskavijih mišljenja, da je roman "Les Deux Étendards" (Dva barjaka) "naknadno remek-djelo", da spada među "najljepše stranice francuske literature", usporedivo s "U potrazi za izgubljenim vremenom" Marcela Protista, ili sa Célineovim" Putovanjem nakraj noći", slavnim djelom drugog korifeja nacizma iz njegove pred-nacističke faze. Premda nije bio najmjerodavniji da govori o jednom književnom djelu, nekadašnji francuski predsjednikFrançois Mitterrand, više kao strastveni čitatelj negoli nekadašnji student književnosti, ostavio je uzvišeno osobno svjedočanstvo: "Čovječanstvo se dijeli na one koji su čitali Rebatetov roman i na one koji ga nisu čitali"! Kao visoki političar koji je prvu polovicu rata proveo u Vichyju, a drugu polovicu u pokretu otpora, Mitterrand je zacijelo dobro vagao što će reći, ne o nespornome romanu, nego o spornome piscu, da ne bi doveo u sumnju svoju jaču ratnu polovicu; nijedan od dvaju barjaka kojima Rebatet maše u svome romanu od punih 1300 stranica ne naginje se na stranu koju je pisac strastveno zastupao prije rata, a osobito u ratu kad je Radio Pariz, pod kontrolom nacističkih vlasti, proglasio knjigom godine njegove "Les décombres" (Ruševine), s jezivom autorovom tezom da su Židovi "jedini narod na svijetu koji zaslužuje kolektivnu kaznu"! Kao da je sam pisac htio duboko pokopati svoje nacističke zablude, roman "Dva barjaka" ne izlazi iz zone političke korektnosti; niti optužuje, niti se iskupljuje, piše o Barresu, o Gideu, o Baudelaireu, O Picassu, o Mozartu, oBeethovenu... tako superiorno, kao da mu teški nož giljotine nije bio za vratom.
Umjesto pred streljački vod kao Brasillach, Lucien Rebatet je u 43, godini dobio priliku za drugi život, Nakon toga nastaju "Dva barjaka" - "jedan od najboljih romana francuske književnosti"
Camusava kampanja
Prostrt vremenski na međuratno vrijeme, roman izražava glavne duhovne, političke, intelektualne i umjetničke teme toga burnoga vremena, bez puno radnje i s malo likova: kroz odnose troje prijatelja, Régisa, koji vjeruje, Michela koji zna, i Anne-Marie, koja stoji između njih kao predmet njihove ljubavi i požude, nekadašnji književni i glazbeni kritičar u desničarskim časopisima spleo je roman-esej u kojm je razmišljanje razvijenije od "radnje", a intimne dvojbe jače od vanjskih zapleta; u trenucima zatvorske samoće uspio je Rebatet napisati "knjigu koja govori", i to na elitnim mjestima kakva su kazališta i opere, koncertne dvorane i galerije, ali i samostani i crkve, u kojima njegovi likovi vode duge i temeljite rasprave o bogu i vjeri, koje završavaju zaključkom o "praznoj religiji koja govori umjesto šutljivih bogova". Roman je imao dugi život u poluilegali od pola stoljeća, pod ruševinama autorova nacizma, prije nego što je posljednjih godina sasvim izašao u javnost i doživio punu književnu afirmaciju: djelo je odvojeno od političkoga lika svoga pisca, što je bio prvi uvjet da se o njemu može objektivno suditi. Da je posrijedi vrijedno književno djelo, prvi je upozorioAlbert Camus kad je svome prijatelju, izdavaču Antoineu Gallimardu(s kojim je kasnije poginuo u automobilskoj nesreći) preporučivao da ga objavi. Slavni nobelovac sudjelovao je prije toga i u obrani Rebateta od smrtne kazne: "Gdje bi bila superiornost onoga što branimo ako ne bismo bili u stanju uzdići se iznad legitimnih negativnih osjećaja?". Sam je pisac "Dva barjaka" pokolebao one koji su njegov roman pročitali kao osobnu katarzu kad je na smrt generala De Gaullea izjavio bešćutno: "Šteta što se to dogodilo tako kasno", a Camusu čestitao na Nobelovoj nagradi uvredljivom porukom: "Mladom editorijalistu lista 'Le Combat'koji je bio podijeljen između toga da njegovi tada okovani kolege nastave živjeti i nostalgije da zapovijeda streljačkim vodom koji će ih ubiti"! Zanemario je, ili zaboravio, da su svi viđeniji pisci iz (po)ratnoga doba (P. Valéry, P. Claudel, J. Anouilh... SO-ak ukupno), izuzev Jean-PaulaSartrea i Louisa Aragona, koji su odbili potpisati peticiju da ne bi "pljunuli u lice žrtvama (nacizma)", tražili za nj milost predsjednika Republike, i da su je i dobili; "Dva barjaka" imaju i dva koautora, bez kojih bi roman za vijeke vjekova bio zbrisan hicima streljačkoga voda: prvi je Vincent Auriol, koji je pomilovao i njega i sve druge pisce osuđene na smrtnu kaznu (i Pierre-Antoinea Cousteaua, brata kasnije slavnijeg istraživača podmorja Jeacques-Yvesa,koji je s Rebatetom uređivao ekstremistički i denuncijantski časopis "Je suis partout"), a drugi svi pisci i s ljevice i sdesnice, koji su zalagali svoj književni i moralni autoritet tražeći od vlasti da se "zaustavi na putu čišćenja". Ostalo je zapisano da je Robert Brasillach bio posljednja književna žrtva države zbog nacizma, a da poslije 6. veljače 1945. nijedan pisac nije doživio njegovu sudbinu. Pisci nisu sudjelovali u vladi ni u vlasti, izuzevJeana Giraudouxa, koji se bez svoje volje našao na čelu vichvjevske službe za cenzuru, ili Paula Moranda, koji nije slučajno bio ni cenzor za filmove, ni veleposlanik "Slobodne Francuske" u Bukureštu i Bernu, što ga nije spriječilo da 60-ih uđe u slavnu Francusku akademiju, uz veliko protivljenje njezina zaštitnika, u to vrijeme predsjednika, De Gaullea (koji ga je odbio primiti u Elizejsku palaču, suprotno protokolu). Nisu donosili ni potpisivali rasne zakone; to je zdušnije činio šef marionetske države iz Vichvja, maršal Philippe Pétain, koji je svojim "Statutom" oduzeo Židovima i više nego što je to Hitler od njega očekivao (i tražio). Kolaboracija pisaca očitovala se na druge načine, najviše i najprije u onome u čemu su najvještiji i najpozvaniji, u pisanju; književnici iz toga kruga bili su na tom zadatku veći katolici od pape, bilo da su euforično promicali nacizam, bilo da su progonili njegove protivnike i žrtve. Prednjačio je Louis-Ferdinand Céline (privatno liječnik, dr. Destouches, koji je kombinirao pisanjes radom u ordinaciji), sa zloglasnom krilaticom "Volimo mržnju", s borbenim pokličima da Židove "treba jednostavno eliminirati", i s poganim jezikom prema kolegama po peru i sudbini (Jean Poulhanbio je "smeće", a Jeanu Renoiru je pred njegovim sinom prijetio da će ga ubiti njemački streljački vod kojim će on osobno zapovijedati). Probuđeni osjećaj odgovornosti, ili strah od kazne, naveli su ga da na kraju rata bježi pred pobjednicima, što mu se u konačnici i praktično isplatilo, jer ga je dansko pravosuđe osudilo na dvije godine zatvora, a kad se vratio u Francusku, dobio je dodatnu godinu zatvorske kazne, ali je izgubio građanska prava (što mu je najteže palo).
Autor zloglasne krilatice "Volimo mržnju" pobjegao je pred De Gaulleom. Kad se vratio u Francusku osuđen je na godinu dana zatvora i gubitak građanskih prava
Demokratska inkvizicija
Slavu svoga prvog romana "Putovanje nakraj noći" nikad nije ponovio, sve što je kasnije (na)pisao ("Smrt na kredit", "Škola leševa"...) samo su "angažirani pamfleti" koji su dali pravo Sartreu kad je rekao: "Da je umro poslije "Putovanja..." Célinea bi obožavali svi Francuzi"! Pokušao mu je, nespretno, predsjednik Nicolas Sarkozy za stotu godišnjicu rođenja otvoriti put prema Pantheonu (u koji je u posljednjih pola stoljeća od pisaca ušao samo André Malraux), ali je brzo odustao kad se suočio s otporom takvoj rehabilitaciji i kad je otvorio i neke druge stranice Célineova kontroverznoga opusa. Čovjek koji je sebe definirao kao "stopostotnoga rasista" ne može među zahvalne sinove domovine ni živ ni (pogotovo) mrtav. Netko je dobio teže, netko blaže kazne, knjigovodstvo poslije velikih zločina uvijek izgleda nepotpuno ili čak nepravedno. Pred kapitalnim kaznama, Camus je, kao i Victor Hugo prije njega, bio najuvjerljiviji kad je govorio: "U svakom krivcu ima dio koji je nevin"! Čak i pisci-ideolozi, u koje spadaju i Rebatet, i Brasillach, i Céline, i La Rochelle i toliki drugi koji su se dali zavesti opasnim zovom nacije (ili na drugoj strani, privlačnim zovom klase) nisu bili sami na svijetu ni jedini na krivoj strani. "Ono što je najbolje u Francuskoj - pisao je lijevo katolički orijentirani François Mauriac - ne može se uništiti uništenjem jedne misleće glave, koliko god loše mislila". General De Gaulle, kojem će kasnije veliki pisac napisati malu, zanemarivu biografiju, koja nije služila ni Mauriacovoj književnoj slavi, ni De Gaulleovoj političkoj veličini, nije ga razumio kad mu je odgovarao da intelektualac "nije manje odgovoran od drugih" i da je "velika glava odgovornija od male"; s tim je uvjerenjem poslao Brasillacha u smrt, toliko siguran u ispravnost svoje odluke, i tada i kasnije, da ni s unukom nije htio o tome raspravljati, jer je to "stvar između mene i moje savjesti", kako je tumačio. Pisci su cijenu kolaboracije plaćali na različite načine: Francuska se ne vraća na to što je bilo skupo, a što jeftino; povijest se ionako ne da mijenjati. Nitko tamo od tih likova neće dobiti ni ulicu ni trg: bilo pa prošlo. Ali, zato se ispod grešnih autora sve više izvlači njihovo djelo, ne zato da se rehabilitira jedna politika, nego da se bolje razumije i objasni jedno vrijeme u kojem su živjeli i koje su i sami stvarali. U interesu za književnu (i političku) prošlost, izdavači ne staju samo na romanu "Dva barjaka", o kojem je u struci nepodijeljeno mišljenje da je osvježenje, ako ne i veliki dobitak za francusku literaturu (i šire, kulturu), niti na Rebatetovim "Ruševinama", koje imaju samo važnost dokumenta o jednom još nepotpuno rasvijetljenom vremenu. Na tržištu je i sporna knjiga Pierrea Drieu La Rochellea "Le feu follet" (Ludi požar), unatoč autorovoj zakletvi da će "umrijeti kao antisemit", s obrazloženjem urednika (Emmanuel Bove) koje drži vodu: "Pojavljivanje knjige nije politička gesta. Sve dok jedna knjiga nije prljava knjiga, svejedno mi je je li njezin autor "un salaud"" (prljavac, pokvarenjak). Li pripremi su i izdanja s djelima L. F. Celinea, R. Brasillacha i drugih perjanica pronacističke literature, da se oduzme monopol opskurnim izdavačima koji na zabranjenom književnom voću ubiru dobre prihode, ali prije svega da se otvore književni izvori, i za istraživače i za publiku. Kad su se pojavila "Dva barjaka", Augustin Billedouc, zaslužan za novo otkriće romana, odredio je mjeru za odnos prema zabranjenoj ili skrivenoj literaturi: "Odvratna mi je Rebatetova pozicija kolaboracionista i antisemita. Osjećam prema njoj najdublje gađenje. Smatram da djelo postoji neovisno o svom autoru". Kao šećer na takve liberalne slastice dolazi Proustovo mišljenje da je roman "proizvod drugoga ja", koje se obično manifestira u našem ponašanju. Otvorenost i za djela "notornih fašista" i "uvjerenih pronacista" služi cilju koji je F. Mauriac postavio kad je s A. Camusom vodio kampanju za njihovo pomilovanje - da demokratska država ne padne u zamku inkvizicije, da spaljuje tijelo da bi spasila dušu, i da se na taj način može bolje i temeljnije shvatiti nasilje 20. stoljeća: kako je "rafinirana civilizacija mogla završiti u najstrašnijem barbarstvu"? Tako se zrele nacije odnose prema svojoj prošlosti, pa i njezinim najtežim traumama: ne brišu nego objašnjavaju; ne poriču nego dokazuju; ne revidiraju nego provjeravaju; ne rehabilitiraju prolazne ličnosti nego potvrđuju neprolazne vrijednosti.
- Najnoviji
- Najstariji
-
Važna obavijest
Sukladno članku 94. Zakona o elektroničkim medijima, komentiranje članaka na web portalu i mobilnim aplikacijama plusportal.hr dopušteno je samo registriranim korisnicima. Svaki korisnik koji želi komentirati članke obvezan je prethodno se upoznati s Pravilima komentiranja na web portalu i mobilnim aplikacijama plusportal.hr te sa zabranama propisanim stavkom 2. članka 94. Zakona. -
Budainka1410.09.2016. u 01:22
Nabacan, nadrobljen, copypastiran i totalno bezvezan glomazni članak o temi koja nikoga ne zanima, pogotovo ne Brođane.
-