Koliko je djelovanje današnje Matice hrvatske drukčije od Lukasove?

Poništenjem smrtne presude i pravnom rehabilitacijom Filipa Lukasa, dugogodišnjeg predsjednika Matice hrvatske i gorljivog zagovornika ustaštva, Hrvatska se definitivno uključila u otvorene revizionističke procese, koji se na gotovo isti način odvijaju u Srbiji i Bosni i Hercegovini. Ovo je zanimljivo zbog nekoliko razloga.

Ivo Banac u razgovoru s istim novinarom stavlja u istu ravan Krležu i Milu Budaka, jer je su obojica promovirali totalitarne sustave. 

S jedne strane, zbog potpune neprincipijelnosti ovdašnje javnosti, koja se zgraža nad rehabilitacijom Draže Mihailovića i aktualnim procesom rehabilitacije Milana Nedića, a slavi ili prešućuje istovjetne procese u Hrvatskoj. Slično je i s opravdanim zgražanjem nad proglašenjem četničkog pokreta antifašističkim, dok s druge strane pripadnici povijesno nepostojeće Hrvatske domovinske vojske, a zapravo pripadnici postrojbi NDH, već više od dva desetljeća primaju mirovine iz državnog proračuna. Iako su se borili protiv ove zemlje, koja je pravna sljednica SR Hrvatske.

Paradoks hrvatskog nacionalista

Samo svjesnim ignoriranjem ovih činjenica moguće je istovremeno biti žestoki hrvatski nacionalist i praviti se da suradnja između kolaboracionističkih snaga iz Drugog svjetskog rata, u prvom redu ustaša i četnika, nije postojala, ali i da se danas nije nastavila putem njihovih idejnih nasljednika. Tako je u nacionalističkoj javnosti ostala potpuno prešućena činjenica da je Zlatko Hasanbegović kao ministar kulture odlučio financijski pomoći objavljivanje dvaju knjiga notornog četničkog apologeta Bojana Dimitrijevića.

Ovakvih primjera mogli bi nizati unedogled, no i ovi su dovoljni da ukažemo na potpunu neprincipijelnost stavova ovdašnje nacionalističke desnice. Drugi zanimljiv moment odnosi se na činjenicu da je praktično istog dana s objavom ove rehabilitirajuće presude Lukasu, zagrebački odbor za imenovanja ulica i trgova, s premoćnom većinom glasova, uz protivljenje samo Rade Borić iz Nove ljevice, odlučio predložiti skupštini ukidanje imena Trga Maršala Tita. Čime je postalo nemoguće ne uočiti korelaciju i idejnu poruku koja je isti dan poslana o vrijednostima koje institucije većinski zastupaju.

Desničari koji usmjeravaju institucije Pored toga, dosta je indikativna činjenica da je prvu stvar izgurala Željka Markić i njezina udruga, a drugu Zlatko Hasanbegović i njegova stranka. Drugim riječima, dvoje najbližih suradnika s radikalne nacionalističko-klerikalne scene iz posljednjih nekoliko godina, očito su postali oni koji usmjeravaju ponašanje središnjih institucija države.

Da bismo mogli ponuditi odgovor zbog čega je tome tako, vrijedilo bi analizirati, u prvom redu ideološko, djelovanje današnje Matice Hrvatske i usporediti ga s onim iz Lukasovog doba. Imajući u vidu da je Matica hrvatska bila i ostala jedna od temeljnih kulturnih institucija konzervativnog i nacionalističkog dijela društva, a ne tek marginalna ekstremna organizacija, ova analiza postaje još bitnija.

Tekstovi u izdanjima Matice hrvatske

Otvorena Lukasova glorifikacija ustaškog pokreta i režima, s posebno naglašenim konstantnim laudama Anti Paveliću, dio su općepoznate povijesti. Danas je pak situacija takva da u brojnim izdanjima Matice Hrvatske imamo potpuno revizionističke tekstove, koji ne samo što svode na istu ravan partizanski pokret i ustašku državu, nego idu i korak dalje.

Zadarski sveučilišni profesor Ivo Rendić Miočević tako je u brojnim člancima objavljenim posljednih godina u Vijencu, otvoreno negirao bilo kakvu ideološku povezanost ustaškog pokreta i nacifašizma, dovevši taj proces do kraja na način da je kao posve ozbiljne izvore navodio članke iz 'Spremnosti', objavljene 1944. godine. Na njih se pozivao da bi ustvrdio kako je Ante Pavelić barem dijelom bio antitotalitarist, u svom poslijeratnom političkom djelovanju, dok Tito to nije bio nikad.

Kompletna slika društva

U Vijencu bilježimo i intervju Andrije Tunjića s Igorom Vukićem, koji bez ikakvih ograda novinara ili uredništva, na dvije stranice plasira tezu o tome kako nije bilo nikakvog istrebljenja i genocida nad Srbima u NDH, niti je u Jasenovcu bio logor smrti. Ivo Banac u razgovoru s istim novinarom stavlja u istu ravan Krležu i Milu Budaka, jer je su obojica promovirali totalitarne sustave. Ne postoji praktično nijedan broj ovog Matičinog dvotjednika za kulturu u kojem se otvoreno ne zastupaju ovakvi stavovi.

Pridodamo li još tome da je i činjenicu da je u prostorijama Matice održana osnivačka skupština projekta Velebit, na kojoj se prijetilo samoorganiziranjem naroda, koje bi trebalo biti odgovor na imaginarno naoružavanje četnika, što je također prošlo bez ikakve reakcije ikoga iz vodstva Matice hrvatske, dobijamo kompletnu sliku društva i njegov ključni problem. Naime, puno je manji problem što je Filip Lukas rehabilitiran, od toga da su njegove ideje danas tako vitalne, posebno u Matici Hrvatskoj.

Ivica Đikić
Puzajuća rehabilitacija ustaškog pokreta

 

Rehabilitacija Filipa Lukasa samo je posljednji iako ne i zadnji fragment u mozaiku raskalašenog hrvatskog revizionizma.
Županijski sud u Zagrebu ekspresno je prihvatio zahtjev ogranka Matice hrvatske iz Vinkovaca i organizacije U ime obitelji, koju vodi Željka Markić, za revizijom presude izrečene profesoru Filipu Lukasu 1945. godine, dakle nakon oslobođenja i formiranja komunističke vlasti predvođene Josipom Brozom Titom. Kad kažemo ekspresno, mislimo na to da pet mjeseci između podnošenja zahtjeva i donošenja odluke o sudskoj rehabilitaciji dotičnoga, što se zbilo prošlog četvrtka, u kontekstu hrvatskog pravosuđa znači nevjerojatnu hitnost i ažurnost.

"Ovo što se događa nema veze s Drugim svjetskim ratom, ovo je slika Hrvatske 2017. godine, to je jedina pouka svega. 

A zbog koga, to jest zbog čega, se Županijski sud tako potrudio i požurio?
Filip Lukas, rođen 1871. godine u Kaštel Starom, bio je, kaže hrvatska Wikipedija, "geograf, geopolitičar, kulturni djelatnik i starčevićanski intelektualac". Imaju još dvije rečenice o njemu na Wikipediji: "Završio je studij bogoslovije u Zadru te povijesti i geografije u Austriji. Profesor ekonomske geografije na Ekonomsko-komercijalnoj visokoj školi u Zagrebu od osnutka 1920. do 1945. godine, predsjednik Matice hrvatske od 1928. do 1945. godine."

I, to je sve. Zašto je Lukas onda 1945. godine osuđen na smrt strijeljanjem, koje se nije dogodilo, jer je osuđenik uspio pobjeći u Rim, gdje je i umro 1958. godine?

Slavio državu nastalu na zločinu

Lukas je, a o tome hrvatska Wikipedija ne kaže doslovno ništa, kao javna ličnost i predsjednik Matice hrvatske, bio gorljivi pristaša ustaškog pokreta, Nezavisne Države Hrvatske i njezinog poglavnika Ante Pavelića. Prije nego što je u drugoj polovici dvadesetih godina prošlog stoljeća, kao zreo čovjek, postao "starčevićanski intelektualac", odnosno hrvatski nacionalist, Lukas je bio jednako vatreni pobornik jugoslavenstva i zajedničke države: njegovo predavanje ustašluku i veličanju Pavelića bilo je, između ostalog, motivirano nastojanjem da što temeljitije ispere jugomrlju sa svog lika i djela.

Uspostavu NDH-a popratio je euforičnim napisima i govorima te cijelo vrijeme Drugog svjetskog rata, pa i nakon rata, do smrti u Rimu, slavio postojanje države nastale na zločinu i na krilima Trećeg Reicha. "Idejnu osnovicu postavili smo mi, a izgradnju ste vi u djelo proveli", kazao je Lukas poglavniku Paveliću 6. svibnja 1941. godine, nešto manje od mjesec dana nakon proglašenja NDH-a.

U naredne četiri ratne godine, predsjednik Matice hrvatske ispisivao je antisrpske i antižidovske pamflete bazirane na nacističkim teorijama krvne čistoće i narodnog duha te je poduzimao uspješne akcije nagovaranja vlasti da za račun Matice hrvatske otimaju zgrade i tvrtke zagrebačkim Židovima.Đ

Nećemo ovdje ulaziti u sadržaj i kvalitetu presude kojom je Filip Lukas 1945. godine osuđen na strijeljanje, osim što je jasno da je ona drakonska i teško održiva gledano iz perspektive 2017. godine i demokratskog poretka: rehabilitacija Lukasa - kao i ranija rehabilitacija kardinala Alojzija Stepinca te sudske rehabilitacije Draže Mihailovića i Milana Nedića u Srbiji - nije, međutim, stvar prava i sudskog postupka, nego političke i društvene atmosfere u kojoj je poželjno, u različitim područjima - od kulture do politike imenovanja ulica i trgova, relativizirati rezultat i karakter Drugog svjetskog rata na ovim prostorima.

Mozaik raskalašenog revizionizma

"Čak i kada bi sudovi imali važnu ulogu, kada bi se kod nas sudilo brzo i poštovale sudske presude, značenje sudskih rehabilitacija ličnosti mrtvih već desetljećima, bilo bi malo važno", kazao je Tvrtko Jakovina, povjesničar sa zagrebačkog Filozofskog fakulteta, za portal Telegram. I dodao: "Ovo što se događa nema veze s Drugim svjetskim ratom, ovo je slika Hrvatske 2017. godine, to je jedina pouka svega. Sudovi 2017. godine pišu povijest Republike Hrvatske 2017. godine, ne 1945. godine. Ovakva presuda je slika Hrvatske Andreja Plenkovića."Poništenja komunističkih sudskih presuda zasigurno neće promijeniti historijske činjenice ni o Filipu Lukasu, ni o Draži Mihailoviću, ni o drugim viđenijim nacifašističkim kolaborantima koji će tek biti rehabilitirani. Svrha je u uspostavi ravnoteže između dvaju totalitarizama, kako to običava formulirati hrvatski premijer Plenković, što je posao koji ne može uroditi ničim doli dodatnim i pritom službenim obezvrjeđivanjem antifašizma i Narodnooslobodilačke borbe, odnosno još većom količinom simpatija za NDH i ustaški pokret, odnosno još nakaradnijim i maloumnijim tumačenjima i prekrajanjima vlastite prošlosti.

Lukasova rehabilitacija samo je posljednji, iako sigurno ne i zadnji fragment u mozaiku raskalašenog hrvatskog revizionizma. To trovanje društva, koje je u velikoj mjeri već obavljeno na mnogim razinama, kombinacija je nacionalističke obijesti, iracionalnog ili privatno motiviranog ideološkog osvetništva te interesnog podilaženja i manipuliranja desnim biračkim masama. Posljedice tog civilizacijskog sljepila tek će se pokazati u svojoj punoj pogubnosti, no političku i intelektualnu elitu ove zemlje za to nije briga: oni ne vide i ne žele vidjeti dalje od vlastitog nosa, od svojih prizemnih interesa i od prvih sljedećih izbora.