DOK se hrvatska vlada grčevito bori da poveća svoja upravljačka prava u Ini i tako pokuša osigurati opstanak obiju kompanijinih rafinerija te nekoliko tisuća radnih mjesta koja su s njima izravno ili posredno povezana, dvije državne kompanije sklopile su poslovne aranžmane koji bi u vrlo kratkom roku mogli rezultirati propašću rafinerije u Sisku, te golemim udarom na Inino poslovanje i tržišnu poziciju. Ante Markov i Zlatko Rogožar, čelni ljudi Janafa i Hrvatskih željeznica - poduzeća u kojima dominantan vlasnički udjel ima država - u posljednjih pola godine sklopili su ugovore kojima su se obvezali uložiti više stotina milijuna kuna u gradnju i dogradnju naftovoda, naftnih terminala i pruga za potrebe rafinerije u Bosanskom Brodu u vlasništvu ruske državne naftne kompanije Zarubježnjeft.

Zahvaljujući tim investicijama hrvatskih državnih poduzeća, ruska kompanija ostvarit će svoj dugoročni cilj - izlazak na hrvatsko i regionalno tržište naftnih derivata, i to bez ijedne uložene kune, samo da bi zatim koristeći netržišne povlastice koje uživa njezina rafinerija u Republici Srpskoj, postala konkurent Ini, u kojoj država i dalje drži vlasnički udjel od 44 posto. Za ostvarenje takvog scenarija jest gradnja produktovoda - naftovoda namijenjenog transportu gotovih derivata između rafinerije Bosanski Brod i Janafova terminala u Slavonskom Brodu. Na taj način ruska rafinerija dobit će mogućnost da vrlo jeftino i pouzdano prevlada svoj najveći nedostatak lošu logistička povezanost.

Nakon što je za vrijeme Domovinskog rata srušen željeznički most između Bosanskog i Slavonskog Broda, ta rafinerija ostala je bez spoja na željezničku infrastrukturu. Radi se o golemom problemu jer je bez željezničkog transporta faktički nemoguće postići konkurentnu cijenu transporta naftnih derivata. Upravo zbog toga prilikom preuzimanja rafinerije ruska tvrtka NjeftGazInKor, tvrtka-kći velikog tamošnjeg državnog poduzeća Zarubježnjeft, obvezala se financirati gradnju nove pruge vrijedne oko 40 milijuna eura. Ipak, gradnjom Janafova produktovoda potreba za tom prugom prestaje, naročito zato što su Rusi preko svoje lokalne tvrtke Optima Grupa s Hrvatskim željeznicama potpisali Sporazum o strateškom partnerstvu kojim se HŽ obvezuje te derivate transportirati od Slavonskog Broda do Zadra, a u obnovu pruga, kupnju novih vagona potrebnih za to i gradnju manjeg terminala u slavonskobrodskoj luci planira uložiti između 150 i 180 milijuna kuna.

Kako bi Rusi mogli ekonomski efikasno izvoziti svoje derivate iz Bosanskog Broda, Janaf će platiti gradnju produktovoda i malog terminala uz samu Rafineriju, HŽ će izgraditi i remontirati sve pruge, kupiti vagone te također izgraditi manji terminal u luci Slavonski Brod. Također, zasad je nejasno tko će financirati više stotina milijuna kuna vrijedan novi naftni terminal u mjestu Garčin, odmah pokraj Janafova terminala. Taj terminal planira se upotrebljavati za otpremu derivata iz Bosanskog Broda, što je u svojim izjavama potvrdio i šef HŽ-a Zlatko Rogožar, a prema dokumentaciji koju posjeduje Nacional, samo u gradnju novog industrijskog kolosijeka prema tom terminalu utrošit će se 40 milijuna kuna. Tako će Zarubježnjeft ući na hrvatsko tržište bez ijedne uložene kune, a potom dogovorenu najamninu Janafu i HŽ-u financirati iz novo-ostvarenih prihoda.

Za Ruse taj je aranžman odličan, jer njima štede desetke milijuna eura koje bi u suprotnom sami morali potrošiti da izgrade takvu infrastrukturu, ali kakva je isplativost za Janaf i HŽ, nejasno je, jer su te kompanije vrlo suzdržane u izvještavanju o cijelom poslu. Tako u HŽ-u nisu niti odgovorili na Nacionalov zahtjev da mu se da na uvid Sporazum potpisan s Optima Grupom, dok su u Janafu na pitanja o produktovodu Slavonski Brod Bosanski Brod odgovorili vrlo općenito da se radi tek o jednoj dionici većeg Janafova projekta Jogoistočnoeuropskog produktovoda koji je trenutačno "u fazi razvoja, kad je prerano govoriti o detaljima i implementaciji projekta". No Nacional je tijekom višemjesečnog istraživanja dobio na uvid nekoliko dokumenata koji ukazuju na to da se poslovni aranžmani Janafa i HŽ-a s ruskim kompanijama odvijaju znatno drukčije nego što se to predstavlja u javnosti.

Jedan od tih dokumenata je i ugovor koji je s ruskom kompanijom 23. ožujka 2011. potpisao čelni čovjek Janafa Ante Markov, u kojem se regulira povrat Janafova vlasništva nad malim (srušenim) naftnim terminalom u krugu Rafinerije Bosanski Brod, ali se i Janaf obvezuje izgraditi sporni produktovod, te kroz pravo građenja Rusima omogućiti gradnju terminala u Garčinu. Ako je taj dokument vjerodostojan, a Nacional nije imao načina da to neosporno utvrdi, ispada da je Janaf dezinformirao javnost, pa i svog vlasnika s obzirom da za sklapanje tog ugovora, koliko je poznato, nikad nije izdana suglasnost Nadzornog odbora, niti je on njemu predstavljen.

Zarubježnjeft je dobio povlašteni status u sklopu projekta Jugoistočnoeuropskog produktovoda. Njega je Vlada RH proglasila projektom strateške važnosti, iako su neki naftni stručnjaci upozoravali kako je njegova opravdanost i isplativost upitna. Pokretanjem projekta gradnje produktovoda, ali i ulaskom na tržište skladištenja i transporta naftnih derivata općenito, kao što Janaf planira učiniti na nedavno kupljenom terminalu na zagrebačkom Žitnjaku, velikim stranim kompanijama bit će moguće kroz suradnju s Janafom u Hrvatsku dopremiti velike količine gotovih derivata i potom ih kroz cijevi transportirati diljem Hrvatske i ondje skladištiti do puštanja na tržište.

Na taj način, tvrdilo se, Janaf bi postao infrastruktura za uništavanje najveće Inine komparativne poslovne prednosti, a to su rafinerije u Hrvatskoj. I takav projekt imao je smisla, samo ako je njegov razvoj bio takav da podjednako liberalizira tržište za sve kompanije. To se namjeravalo postići tako da gradnja produktovoda počne u Omišlju, tako da sve kompanije uvoznici imaju jednak pristup dionicama koje su izgrađene. Ipak, budući da je prije nekoliko dana na internetskim stranicama Ministarstva graditeljstva osvanula Studija utjecaja na okoliš dionice Slavonski Brod - Bosanski Brod, koju je izradio institut Ekonerg, ali da je o toj dionici već izrađena i detaljna tehnička dokumentacija koju je Nacional imao priliku vidjeti, logičan je zaključak kako bi prva dionica nacionalnog produktovoda mogla biti upravo ta od koje će koristi imati samo ruska kompanija i nitko drugi.

Koji se rezlozi kriju iza takvih poslovnih odluka Janafa, teško je zaključiti, no da se radi o svjesnom postupanju, svjedoči i prošlotjedni nastup člana Uprave Janafa Ante Dodiga na energetskom danu Sajma energetika na Zagrebačkom velesajmu. Dodig je u svojoj prezentaciji kao jedan od ključnih projekata kompanije naveo upravo produktovod Slavonski Brod - Bosanski Brod, ustvrdivši pritom da postoji višak proizvodnih kapaciteta pa će se neki, ako sva roba na tržištu ne pronađe kupca, morati zatvoriti. Može se pretpostaviti da je Dodig aludirao na rafineriju u Sisku čija modernizacija kasni, a konkurira istim tržištima kao i rafinerija iz Bosanskog Broda. Na temelju toga može se zaključiti da su u Janafu svjesni utjecaja koji će njihova suradnja sa Zarubježnjeftom imati na Inu. Dakako, legitimne su želje Janafa i HŽ-a da povećaju svoje prihode, no ekonomska logika nalaže kako je nemoguće da će obje kompanije na suradnji sa Zarubježnjeftom zaraditi.

Prema onome stoje šef HŽ-a Zlatko Rogožar već iznio u medijima, ruska se tvrtka obvezala transportirati oko 2 milijuna tona naftnih derivata godiš-nje preko HŽ-a u Zadar. To su trenutačno dvije trećine onoga što Rusi proizvode u Bosanskom Brodu. Ako se od te količine oduzme trećina koja odlazi na bosanskohercegovačko tržište, za transport planiranim nastavkom Janafova produktovoda ne preostaje ništa.S druge strane, budući daje transport nafte kroz cijev višestruko jeftiniji od transporta željeznicom, bilo bi poslovno nelogično da ruska tvrtka koristi HŽ kad bude na raspolaganju imala i Janafovu cijev. Činjenica da hrvatske državne kompanije pristaju investirati stotine milijuna kuna u tako neizvjesnoj situaciji i konkurirati jedna drugoj za korist strane kompanije, a na štetu strateški važnog nacionalnog poduzeća, dokaz je nereda u sustavu upravljanja nacionalnim resursima.

Ekspanzija Zarubježnjefta u Hrvatskoj tek je posljednja faza u višegodišnjoj strategiji velikih ruskih naftnih kompanija da steknu što jaču poziciju na tržištima jugoistočne Europe, a najveća joj prepreka bio upravo položaj Ine na hrvatskom tržištu. Zahvaljujući dvjema rafinerijama na strateški kvalitetnim mjestima i pristupu logističkoj infrastrukturi ni jedna ruska kompanija dosad nije mogla značajnije ugroziti Ininu poziciju na domaćem tržištu. Ruske državne kompanije proteklih su godina kupile rafinerije u Bosanskom Brodu, Pančevu i Novom Sadu, no ni jedna od njih nije ni na tehničkoj ni na logističkoj razini bila sposobna konkurirati Ini na hrvatskom tržištu.

 

Prvih nekoliko godina rafinerija u Bosanskom Brodu poslovala je uz vrlo malo tehničkih unaprjeđenja, proizvodeći derivate niske kvalitete, uz golemu emisiju štetnih plinova, zbog čega je više puta bezuspješno prosvjedovao gradonačelnik Slavonskog Broda Mirko Duspara. Ipak, i s takvom zaostalom rafinerijom Zarubježnjeft je uspio zadati prvi udarac Ini, i to na bosanskohercegovačkom tržištu na kojem je Ina bila tržišni lider. Ruska tvrtka je uz političku podršku Milorada Dodika više puta uspjela blokirati planirano pooštravanje standarda kvalitete na tržištu BiH, čime su stvoreni uvjeti da njezini derivati niske kvalitete budu dopušteni, ali i znatno jeftiniji od Ininih proizvoda koji su morali biti usklađeni s višim hrvatskim normama.

U takvom okruženju Ina je izgubila znatan udjel na tamošnjem tržištu, a Zarubježnjeft počeo je ulagati u modernizaciju rafinerije. Tako je ove godine otvoreno novo postrojenje s kojim će se proizvodnja rafinerije povećati sa 1,5 na 3 milijuna tona nafte. S druge strane, ruskoj kompaniji nedavno je Dodikova entitetska vlada odobrila novi trogodišnji moratorij na plaćanje poreza, uz iznimno niske standarde zaštite okoliša, čije posljedice gotovo svakodnevno osjećaju stanovnici Slavonskog Broda.

Ako Hrvatska Vlada donošenje zakona kojim bi se ograničio mogući maksimalni udjel bilo kojeg dioničara u Ini pravda činjenicom da se radi o kompaniji od strateške važnosti, kako je moguće da tvrtkama u svom vlasništvu dopušta sklapanje ugovora koji ugrožavaju budućnost te kompanije? Takav golemi geostrateški ustupak Rusiji možda je legitiman, no on mora biti posljedica odgovorne odluke vrha izvršne vlasti u državi s jasnim izračunom koristi i gubitaka koje će Hrvatska tim potezom ostvariti.

Inina Rafinerija Sisak zapošljava 650 ljudi, još barem toliko u ostalim Ininim tvrtkama-kćerima i kooperantskim tvrtkama ovisi o njenom postojanju, a radi se i o najvećem poslovnom subjektu u cijeloj Sisačko-moslavačkoj županiji. Svaka odluka koja utječe na njezinu budućnost, kao i budućnost cijele Ine, morala bi biti donesena u transparentnom postupku odlučivanja najodgovornijih ljudi u državi, a ne kroz projekte i samovolju politički postavljenih direktora javnih poduzeća, i to jedva nekoliko mjeseci prije izbora.