U nizu tekstova koji analiziraju uzroke uspjeha mlađahnog Marka Zuckerberga, osnivača i vlasnika Facebooka, naišao sam i na sljedeći popis:

1. Biti strastven u vezi projekta / tvrtke koju razvijate i vodite. Ako vi niste predani, oduševljeni i strastveni, kako to očekivati od vaših zaposlenika ili krajnjih korisnika?

2. Provoditi konstantne evaluacije. Postoje menadžeri koji vode posao na osnovu dojmova i instinkta, a postoje i oni koji sve svoje odluke donose nakon detaljnih analiza svih dostupnih podataka. Zuckenberg stalno inzistira na praćenju i anketiranju korisnika te pronalaženju objektivnih mjerila njihova zadovoljstva proizvodom i uslugom, na osnovu kojih donosi odluke o daljnjem smjeru razvoja. Gotovo da nema improvizacije, ali se istovremeno ne sputava kreativnost.

3. Spremnost na eksperimentiranje. Iako djeluje pomalo kontradiktorno prethodnom navodu, proizvodi i usluge se stalno proširuju novim odlikama koje donose komparativnu prednost u odnosu na konkurenciju. Stalno inoviranje može biti rizično, ali je praktično jedini način na koji se mogu dostići i prestići etablirane tvrtke, tradicionalno vrlo oprezne po ovom pitanju.

4. Prepoznati prigodu. Prije Facebooka pojavilo se mnoštvo proizvoda slične namjene i osobina, ali Zuckerberg je prepoznao prigodu gledajući na situaciju ne kakva trenutno je, nego kakva bi mogla biti. Drugačiji način promatranja, vizija i sposobnost prepoznavanja prigode pomogli su mu da napravi znatno uspješniji i prepoznatljiviji proizvod od svih ostalih koji su se do tada pojavili na tržištu.

5. Činiti nešto korisno i imati upotrebljiv proizvod. Facebook nije poput bilo koje druge web stranice. Tamo ne navraćamo svako malo kako bi vidjeli što ima novo, nego su nam dani brojni alati pomoću kojih efikasno i uspješno obavljamo radnje koje nam druge web stranice i web usluge ne pružaju. Koliko god neki sumnjali u njegovu vrijednost, brojka od 600 milijuna korisnika kazuje suprotno.

Sam pao, sam se ubio

Pobrojimo li ponovo navedena svojstva u skraćenom obliku: predanost i strastvenost, stalno preispitivanje, eksperimentiranje i inoviranje, prepoznavanje prigode, korisni doprinos zajednici; postavlja se pitanje koliko su kod naših menadžera, direktora, upravitelja i ravnatelja prisutna ova svojstva? Promatrajući privatne poduzetnike na našem prostoru (postoje li uopće kakvi drugi?) uočit ćemo kako dobar dio njih nema više od jednog, eventualno dva navedena svojstva. Stoga vjerojatno i kaskamo za ostatkom Hrvatske. No, radi se o ljudima koji ulažu svoj trud, znanje i kapital prvenstveno za vlastiti probitak i nemamo im pravo ni po kojem pitanju prigovarati. Doduše, pojavljuju se mišljenja kako poslanje (privatnog) poduzetnika nije samo rad na osobnom bogaćenju i blagostanju, nego svojim djelovanjem postaje dio šire zajednice za koju treba snositi veću odgovornost (pogledajte prezentaciju o socijalnom poduzetništvu s Ekonomskog fakulteta u Osijeku – PDF dokument). No privatni poduzetnici nisu u primarnom fokusu ovog teksta. Kako kaže narod: „Sam pao, sam se ubio!"

Smokvin list javnih natječaja

Nakon reakcija na prethodni tekst „Nekretnine u gradskoj upravi", nas, građane, znatno će više zanimati koliko su spomenuta svojstva zastupljena kod ljudi koje mi plaćamo – odgovorne osobe u lokalnim poduzećima i ustanovama. Osvrnemo li se prvo na način na koji se dolazi na navedena mjesta, bez obzira na teatar opsjena zvan javni natječaji, svi znamo kako se uglavnom radi o politički instaliranim stranačkim zaslužnicima i njihovim jatacima. Čak i oni rijetki, formalno nestranački, nositelji važnih funkcija u našem okruženju, svoje nepripadanje stranci najčešće koriste kao dobrodošao smokvin list iza kojega je skrivena sva vulgarna nagost uhodanog politikantskog kadroviranja. Tome svjedoči i čudna nepogrešiva podudarnost preslikavanja nekada vrlo složenih koalicijskih omjera na pripadnost nositelja lokalnih sinekura stranačkim ili klanovskim lobijima. U slučajevima, kao u nas, kada lokalne i državne vlasti nisu stranački podudarne, opet se nekim čudom, bez obzira na javne natječaje, ovo preslikavanje ponavlja. Dakle, rijetko ćemo naići na javnom natječaju izabranog neovisnog stručnjaka sa smislenim planom rada i razvoja lokalne tvrtke/ustanove s krajnjim ciljem odgovornog djelovanja na korist lokalnoj zajednici, nasuprot djelovanja na zadovoljavanju osobnih i stranačkih ambicija. Iako nerijetko bivaju izabrane osobe sa nemalim ugledom u društvu, ugodne osobnosti, blage naravi i čak određenim stupnjem školovanja, stručnosti i iskustva, izbor za navedene pozicije, redovito nagrađen multipliciranim prosječnim primanjima, ne bi trebao biti izbor za mis simpatičnosti, humanistu godine ili slične gluposti, nego izbor prvenstveno odgovornog, ali i okretnog i sposobnog menadžera koji će osigurati buduću opstojnost tvrtke i nakon promjene aktualnog političkog establišmenta. No, bilo bi dobro kada bi katastrofalne posljedice ovakvog kadroviranja dolazile do izražaja samo pri izboru lidera.

Evidentičari amenuju ili veži konja gdje ti aga kaže

Nakon ustoličenja, naši se lideri nalaze u nezavidnoj situaciji. Trebaju upravljati sustavima za koje je godišnji proračun vrlo rastezljiva, gotovo nikada u cijelosti ispunjena kategorija, skupom zaposlenika koji poput geoloških uzoraka predstavljaju dosadašnju povijest političkih i rodbinskih promjena u okruženju, sa nezajažljivim apetitima političkih sponzora i često friziranom i kozmetički dotjeranom poslovnom bilancom svog prethodnika. Sputani ovim objektivnim okolnostima, većina (čast iznimkama) novoizabranih lidera suspreže svoje ambicije, ako ih je ikada i bilo, zadržava status quo te se zadovoljava natprosječnom novčanom naknadom, službenim gozbama i putovanjima. Mudra većina novoizabranih radi pošteno, ali krajnje pasivno, pokušavajući činiti što manje štete, posebno u ovo vrijeme „borbe protiv korupcije", dok samo totalni ignoranti i bahati avanturisti posežu za dodatnim bogaćenjem sumnjivim provizijama i nezakonitim potezima. Svakodnevni angažman svodi se na evidentiranje događaja i amenovanje odluka koje se svakako moraju donijeti ili su već donesene.

„Šefe, pukla nam je vodovodna cijev u wc-u. Opća poplava. Hoćemo li zvati majstore?", pita Mato iz održavanja. „Naravno. Požurite! Što prije!", odgovara mudri šef.

„Šefe, trebate potpisati financijsko izvješće", kaže Manda iz financijskog pružajući direktoru podeblji snop papira. „Kako stojimo?", zabrinuto pita direktor. „Uobičajeno smo na pozitivnoj nuli". „Odlično", odgovora direktor ležerno potpisujući izvješće.

Nakon nekoliko takvih sudbonosnih odluka i nekoliko krucijalnih telefonskih razgovora naš iscrpljeni direktor odlazi doma na zasluženi odmor, zadovoljan što je i danas opravdao svoj skromni dohodak redovito veći od petnaestak tisuća kuna. Tu i tamo održi skup zaposlenika na kojem vehementno demonstrira svoje poznavanje čuvene motivacijske tehnike „batine i mrkve" (iskusni lideri „mrkvu" često zaborave ili mudro prešute).

Kako si objasniti situaciju na državnoj razini (a slično je i na lokalnoj) u kojoj stotine ravnatelja, direktora i upravitelja državnih tvrtki i ustanova podjednako doprinose našem ukupnom blagostanju pa su im i primanja svima po zakonski propisanom koeficijentu ista? Na primjer, doprinose li doista ravnatelji zagrebačkog i vukovarskog HZZO-a u „bocu" isto, funkcioniraju li jednako besprijekorno ispostave HEP-a u Splitu i Varaždinu? Bez obzira na rezultate njihova rada, primanja su im ista. I dok se na državnoj razini teško može očekivati neka smislena odluka koja će primanja ovih parazita dovesti u realne okvire, na lokalnoj razini bi se to još i dalo provesti, no nedostaje politička volja. Pored toga, javna je tajna kako lokalne tvrtke i ustanove znaju biti „zlatni rudnici" u o ova predizborna vremena pa trud i žrtvu lidera valja nagraditi. No niti samo (ne)postojanje rezultata rada pojedinih čuvenih lokalnih menadžera ne predstavlja najgori dio priče.

Kadija te tuži, kadija ti sudi

Jednom godišnje, a nekada i više puta, ovisno o okolnostima, naš napaćeni menadžer „ide bogu na istinu". Ista ona većina u gradskom vijeću (ili županijskoj skupštini) koja ga je postavila sada odlučuje o rezultatima njegovog rada. Danima prije, naš rukovoditelj sa financijskom službom dotjeruje financijska izvješća. Standardnim poigravanjem amortizacijom, rezervacijom, revalorizacijom i drugim knjigovodstvenim čudima, izvješća se dovode u ciljane okvire. Ukoliko je prethodnik bio iz druge političke grupacije, slobodno se pumpaju gubici i pripisuju neodgovornoj prethodnoj upravi.

Bez obzira što su pojedini vijećnici bravari, liječnici, profesori likovnog te uopće ne shvaćaju ni cjelovita ni skraćena financijska izvješća, na stranačkim klubovima i kružocima svi ravnopravno odlučuju o njihovoj valjanosti. U strankama ionako nema službenih stručnih tijela koje bi se bavile procjenom i provjerom tih izvješća. Dakle, iako nemaju objektivnih pokazatelja, stranački mudraci trebaju donijeti nekoliko odluka: Je li se menadžer obahatio i zaboravio na stranku koja ga je tamo postavila? Hoće li eventualni loši rezultati njegova rukovođenja negativno utjecati na rejting stranke? Je li zbog njegova ugleda i imidža u društvu oportuno tražiti smjenu zbog sumnji na nesavjesno poslovanje i katastrofalne rezultate poslovanja ili sve opravdati svjetskom krizom? Kada se razmotre ovi i slični kriteriji o uspjehu ili neuspjehu, stranački klubovi donose svoju odluku o (ne)prihvaćanju financijskog izvješća o poslovanju.

I dok pojedina gradska trgovačka društva i ustanove, usprkos neupitnom monopolističkom položaju na tržištu, polako tonu u gubitke i dubioze ili samo životare, uz vječno istu, bogomdanu upravu, oporba od koje bi se očekivala paljba iz svih oružja, mudro šuti. I njih zamaraju sva ta komplicirana financijska izvješća, ali znaju oporbenjaci kako će možda već sutra, prekosutra tamo biti njihov čovjek i kako na tim pitanjima ne treba previše „šiljiti zob". Ne progovaraju ni mediji, jer nije zgodno optužiti ugledne moćnike samo na osnovu rekla-kazala nekolicine nezadovoljnih insidera, a valja misliti i o tome gdje ćeš se natrpati za sljedeći Božični domjenak.

Doista, kriza upravljanja hrvatska je rak-rana.