Hrvatski sabor, 12.lipnja 2015., donio je odluku o proglašenju 20. lipanja Danom sjećanja na Stjepana Radića i lipanjske žrtve atentata u beogradskoj skupštini, kad je poslanik vladajuće Radikalne stranke, Puniša Racić,  20. lipnja 1928. godine, na mjestu ubio poslanike HSS-e Đuru Basaričeka i Pavla Radića te ranio Stjepana Radića, Ivana Granđu i Ivana Pernara.

Inicijativa za proglašenje ovog spomendana nastala je na znanstvenom skupu o 110 godina HSS-a, koji je 11. travnja 2014. godine održan u Križevcima, a aktualni predsjednik HSS-a i saborski zastupnik, Branko Hrg, prijedlog je uputio u saborsku proceduru.

Tijek beogradske skupštine

Sjednica Skupštine počela je u 9:45 s prosvjedima jer su na prošloj sjednici zastupnici NRS, Tomo Popović, Puniša Račić i Joca Selić, prijetili ubojstvom. U prvoj klupi Skupštine sjedili su: Stjepan Radić, Ivan Pernar, Ivan Granđa, Svetozar Pribićević i Đuro Basariček.

Verbalni sukobi

Prvi govor u Skupštini tog dana održao je veleposjednik iz Križpolja, Ante Pavlović. Unio je vedrinu i humor u zagušljivu atmosferu, ali je, ujedno, izazvao i nadvikivanje. Nakon njega, za govornicu je izašao zastupnik Narodne radikalne stranke, Puniša Račić. On je i prije bio poznat kao temperamentan govornik, te je izazvao upadice zastupnika oporbe. Isticao je kako je on doprinio stvaranju države. Sukob je nastao kad je uzviknuo: Za ovu zemlju ja sam i svoju krv prolio!, na što ga je dr. Ivan Pernar ironično upitao - koliko je litara prolio, da mu nadoknade u zlatu.

Nakon Radićevog objašnjenja da hoće s Beogradom, ali neće pod Beogradom i izjava da je sudstvo u Srbiji korumpirano, nastao je sukob između Račića i zastupnika HSS-a Jakova Jelašića, koji je vikao da Račić laže. Račić mu nije ostao dužan, te mu je rekao da zašuti ili će da ga ubije.

Podizanje napetosti

Uskoro je opet došlo do sukoba između Hrvata i demokratskoga zastupnika vojvode Lune Jovanovića. Lune je Radićevcima prijetio i pozivao ih: Priđite k meni, ako smijete! Nato je u dvorani nastala silna buka, a Hrvati su vikali: Oho! Lune prijeti. To je Čaruga! Predsjednik Skupštine je zaprijetio da će prekinuti sjednicu.

Nova je buka nastala, kad je Tomo Popović doviknuo Hrvatima: Ja se vas ne plašim. Ja ću vam kazati isto, što sam i jučer kazao. Ako vaš vođa Stjepan Radić, koji bruka hrvatski narod, i dalje produži vrijeđanjem, ja vam jamčim, da će pasti njegova glava! Ja vam, gospodo, to kažem i ja od toga ne bježim. Ja vam to jamčim. Radić je većinu nazvao stokom. A ja mu kažem, da je on sa svojim nedresiranim i nevaspitanim poslanicima stoka!

Predsjednik je Popovića, radi ove prijetnje, kaznio pismenim ukorom. Iza toga je uzeo riječ Puniša Račić, koji je uz ostalo rekao i tu prijetnju: Izjavljujem pred vama svima, da nigda srpski interesi, kad ne pucaju puške i topovi, nisu više bili dovedeni u opasnost nego li sada. Gospodo! I kao Srbin i narodni poslanik, kad vidim opasnost prema svojoj naciji i otadžbini, otvoreno kažem, da ću upotrijebiti i drugo oružje, koje treba da zaštiti interese srpstva. Ima nekoliko godina, otkad je trebalo, da se naša država konsolidira. Kad je trebao naš narod da iskoristi, što je stekao u ratu svojim junaštvom i vjernošću prema saveznicima, dotle je jedan dio našega naroda upotrebljavao najgore klevete, da smeta sređivanje te izdaje interese našega naroda i ove naše države.

Tijekom govor prekidao ga je Svetozar Pribićević konstatirajući da Europa mora znati kako se ovdje prijeti oružjem. Zbog govora Puniše Račića digla se u dvorani velika graja. Kad je pak dr. Ivan Pernar doviknuo radikalima: Opljačkali ste begove!, izašao je Puniša Račić iz svoje klupe je pošao na govornicu sučelice Hrvatima. Tu je ruku stavio u džep, gdje je imao revolver te se okrenuo prema predsjedniku Ninku Periću i rekao mu: Tražim, g. predsjedniče, da Pernara kaznite. Ako me vi ne zaštitite, sam ću ga kazniti!

Tragično krvoproliće

Na tu prijetnju nastade u dvorani vika. Čuju se prosvjedi pojedinih zastupnika. Ali Račić nastavi s prijetnjom riječima: Tkogod bude pokušao, da se stavi između mene i Pernara, poginut će!

U tom času izvadi Puniša Račić iz džepa svoj revolver (parabelum). Ministar Vujičić, koji je sjedio u ministarskoj klupi iza Račića, uhvatio ga je za ruku s namjerom, da spriječi pucanje. Istodobno je priskočio i ministar Kujundžić s jednakom namjerom. Ali Račić, koji je veoma jak čovjek, otrgne se ministrima.

Točno u 11 sati i 25 minuta, strahovit pucanj iz parabeluma odjeknuo je u dvorani. Zrno je pogodilo dra. Pernara jedan centimetar iznad srca. Kad se Pernar srušio na klupu, naperio je Račić svoj parabelum na Stjepana Radića. To je opazio dr. Đuro Basariček, koji je skočio preko stenografskog stola kako bi Račiću spriječio namjeru. Ali Račić se naglo okrene prema Basaričku, na kojega ispali parabelum. Zrno pogodi Basarička u slabine tako, da je izašlo na lijevu lopaticu te je Basariček odmah onesviješten pao na pod.

Međutim, pred Stjepana Radića dojurio je Ivan Granđa, da ga zaštiti svojim tijelom. No Račić opet ispali parabelum, te pogodi Granđu u ruku. Čim se Granđa srušio, nacilja Račić stoičkom mirnoćom na Stjepana Radića, kojega tane pogodi u trbuh.

Tad je prema Puniši Račiću skočio Pavle Radić. Ipak se Puniša nije zbunio, nego je Pavlu Radiću dobacio: Ha! Tebe sam i tražio! I mirno nacilja parabelum na Pavla Radića, kojega pogodi jedan centimetar ispod srca tako da se Radić odmah onesviješten srušio na pod.

Kako je Svetozar Pribićević sjedio u klupi tik do Stjepana Radića, držalo se da će Puniša Račić šesti hitac opaliti na Pribićevića. To se ipak nije dogodilo, nego je Puniša iza tolikoga krvoprolića posve sabrano s revolverom u ruci izašao iz dvorane kroz tzv. ministarsku sobu. Vidjelo se da Puniša puca samo na hrvatske narodne zastupnike. Njegovi su hitci slijedili u razmacima od nekoliko časaka tako da se cijeli zločin zbio u jednoj – i to nepunoj – minuti.

Neki su ministri za toga pucanja sagnuli svoje glave pod klupe, kao i većina narodnih zastupnika. Kad je prestala pucnjava,   ranjenicima je u pomoć prišlo nekoliko zastupnika, koji su po zvanju bili liječnici. Drugi su zastupnici brzim koracima udaljili se iz Narodne skupštine.

Ova je krvava drama tako strašno djelovala na sve zastupnike Seljačko-demokratske koalicije, da se činilo kao da su izgubili dar govora. Naročito je Pribićević bio sav uplašen i gotovo shrvan od užasa. Stjepan Radić je neko vrijeme išao sam do hodnika, ali tu je posrnuo i srušio se. Zbog toga su njegovi prijatelji smjestili ga u automobil, kojim je odvežen u bolnicu.

Onamo su također preveženi Granđa i dr. Pernar. Od posljedica atentata, Stjepan Radić preminuo je 8. kolovoza 1928. godine.

I, dok su HSS i HRS oklijevali, KPJ preuzela je inicijativu te preko Nezavisnih sindikata, letkom kojeg je potpisao Josip Broz, pozvala je na masovne prosvjede. Prosvjedi su trajali tri dana, uz povremene oružane okršaje s policijom, u kojima je bilo i mrtvih. Postojala je ideja da bi KPJ i HSS mogli zajednički preuzeti vlast, ali HSS se nije htjela upuštati u takav pokušaj.

Nakon atentata, kralj Aleksandar I. Karađorđević raspustio je Narodnu skupštinu, zabranio djelovanje svih političkih stranaka te uveo Šestojanuarsku diktaturu. (Wikipedija)