Iz bilježnice, umazane prstima masnim od masti za podmazivanje oružja, stranica progorjelih pepelom s dogorijevajuće cigarete, korica požutjelih od jutarnje vlage, pune nečitkih slova ispisane u praskozorja svibanjskog i lipanjskog jutra, ljeta Gospodnjega 1991.
Molim one koji budu čitali neka imaju na umu da je to pisano prije 25 godina, u posebnim okolnostima.
Krajem travnja (28. 4. 1991.) odmah po uspostavljanju Policijske postaje MUP-a Hrvatske, postrojbe JNA blokirale su Kijevo. Brođani su reagirali prosvjednim skupom s kojeg je više tisuća nazočnih poručilo: Život damo, Hrvatsku ne damo! U Kijevu se brani Hrvatska!

Iznad zakona i pameti

Sređujem bilješke i zbrajam dojmove - slušam ponoćne vijesti. Tek je nekoliko sati prošlo od proglašavanja suverenosti Republike Hrvatske - unatoč "upozorenju" Saveznog vijeća Skupštine SFRJ kako se sve odluke o razdruživanju smatraju nelegitimnim i jednostranim, dok Crnogorac Mijat Šuković tražio neka sve institucije, uključujući organe sigurnosti i organe JNA, ne dopuste prekrajanje Jugoslavije.

KIJEVO (22./23. lipnja l991.) - Ovdje srpski Radio Knin. Želje čestitke i pozdravi! Dragom Đoki iz Obrovca sve najbolje ...  Hvala tebi Karadžiću Vuče naša djeca ćirilicu uče / Sitan kamen do kamena, svud je Srbin do Srbina... Vijesti: Danas je predsjednik Vlade SAO Krajine, Milan Babić, razgovarao s predstavnicima bratskog Sombora...          

- Ma, trni to - cijedi kroz zube Joso, pripadnik MUP-a, dok kroz dalekozor promatra kijevljansku dolinu i dodaje - Bio je ovdi zubar. Isusa ti, linijeg čovika nismo imali.

Pokazujem u daljinu, na vojni konvoj od desetak kamiona i dvije kampanjole što pristiže iz pravca Knina.

Sve je mirno, a kako je bilo ...  Nije se moglo izdržat!

Kijevljanima ta subota protječe u mirnom okružju, dok meni sve miriši na skoru borbu. Naoružani policajci, patrola za patrolom. Pod budnom paskom je svaki pokret između Kozjaka i Dinare, planina što okružuju Kijevo. Svakoga časa netko odnekuda javlja:

- Ovdi je sve mirno; Tri'est i dva tenka na Vincu prestala s vozanjem; Pripazi na automobil "Lada" registracije...;  Vatra na Kozjaku!

Dok policajci obavljaju posao, sjedim na groblju sv. Mihovila i pokušavam se zbrojiti, razbuditi, potajno vjerujući da je sve to samo neki neobičan san, da su svi ti tenkovi, oklopna vozila, oružja svih vrsta, barikade, mrtvi - iz nekog drugog okružja, svijeta. Dok sjedim na groblju potajno se nadam da je sve to neki ružan, neobičan san i da ću se razbuditi, a tenkovi, oklopna  kola, transporteri će nestati i ostat će samo miris kadulje i mir.

No, ne ide i zbilja štipa tjerajući snove i želje. Tutnjava vojnih vozila govori. Miriši kadulja, a jedan sivi mačak oprezno se šulja između grobova. "Vrtim" film petnaestak sati unatrag:

I dimnjaci kriju zebnju

Putujemo FAP-om preko Bosne, sedamdesetak kilometara na sat. Dva "Montažina" kamiona, 20 tona namirnica za Kijevljane i nas 'šest komada', u pratnji. Tako piše u putnom nalogu. Budući da  FAP veteran iz Iraka (ili Irana - nisam dobro upamtio), bivša cisterna, sada pretvorena u kamion, ima samo dva sjedala, a nas trojicu - dopalo mi mjesto na poklopcu motora. Luka iz Koraća majstorski vozi pazeći da mu ne skliznem u okukama u krilo, a Vule (Stipan Miljković- svojedobno jedan od najboljih brodskih golmana) pruža mi deku kako bih se pokrio. A Luka i ja jedini smo od šestorke koji nemamo korijene u Kijevu. U onom drugom kamionu, luksuznijem, bržem i za 200 konja jačem, je cjelokupna kijevljanska trojka: Petar Radić - jedan od "Montažinih" direktora, Tomo Barić - umirovljenik i Drago Kovačević - kijevljanski zet, a ne kaže se badava - odakle ti je žena, odatle si i ti.

Prolaze kilometri i vrijeme. U našem kamionu vedro raspoloženje: Luka pazi na cestu, Vule pali cigaretu za cigaretom, a ja spavam k'o u kolijevci: malo lijevo, malo desno, a kad Luka prikoči poljubim "šoferšajbu". Prolazi Bosna pored nas, sanjiva, mlaka od noći, poput sevdaha razvučena dolinama iskričavih rijeka. Zenica šuti, bez vreve i dima. Visoke peći miruju, dimnjaci kriju neku zebnju. Sunce već dobrano grije, a i "fapov" motor ispod mene. Travnik promiče umoran, oronulih fasada i zgrada, valjda još od Andrićeve "Kronike". Tko će ti, Travniče, novu napisati ?

Našeg "šminkerskog" kamiona više nema: potjerao svojih 300 konja usponom i odmaglio putem što vodi kroz borovu šumu k vrhu planine što dijeli Bugojno od Kupresa. Crnogorica pokriva planinu, a u dolini nekadašnja Titova vila.

Cijevi prema cesti

Između Raduše i Cincara proteglo se Kupreško polje s razbacanim kućama kao da su skupa s kamenjem poispadale iz neke goleme, poderane torbe. Veliko i dugo polje, što je dolinom rječice Šujice spojeno s Duvanjskim, čini oazu zelenila u ovom sivilu prkosnom poput Hercegovine. Iza Kupresa, nedaleko ceste spavaju tenkovi, oklopna vozila, transporteri...  Samo su stotinjak metara udaljeni od prometnice. Na obližnjim visovima ukopani tenkovi cijevi okrenutih prema cesti.

 Između Šujice i Livna, na Krug-planini  "fapu" puca crijevo kompresije i kamion staje kao ukopan. Luka psuje, popravlja, a cijelu situaciju spašava kemijska olovka koju naš vozač inovatorski uklapa u rad stroja. Krećemo dalje, ka Buškom blatu, Trilju, Sinju. Prolazimo Brnaze, mjesto alkarskih vitezova i momaka. Ponos Sinjske krajine i alkarskih igara. Iza Sinja, u kršu se proteglo Peručko jezero s kupačima i ponekim šatorom. Izmičemo iz sinjske općine, zvizdan prži, a oko srca sve hladnije. Dolaze "medijska mjesta": Otišić, Civljani, Cetina... čije "goloruko" pučanstvo mjesecima drži u izolaciji obližnje Kijevo - ostatak ostataka Hrvatske u Kninskoj krajini. Prekopana asfaltna traka što vodi pored Otišića, posljednjeg mjesta u sinjskoj općini i hrpa kamenja pored ceste - govore o dojučerašnjoj barikadi, a kilometri iskidanih telefonskih žica o jučerašnjoj sabotaži.

Ulazimo u Vrliku, mjesto s osjetno brojnijim hrvatskim pučanstvom: na jarbolu hrvatska zastava kao i na krčmi "Suli - Muli" vlasnika Zvonka Jakelića. Tu je i rodna kuća zubara Milana Babića. Rodno mjesto vlastodrščevo, a nije pod "suverenitetom"  te "uzor-države".  Kako li to mora boljeti! Visoko, na liticama Kozjaka stoji stara vrlička tvrđava na čijoj je najvišoj kuli zastava Republike Hrvatske. Ne priznaje niti poznaje nikakvu SAO krajinu.

- Nema u Vrlici nekih sukoba među mještanima - priča Zvonko Jakelić dok u hladu njegove krčme pijuckamo piće.  – Ali su provokacije iz Cetine i Civljana svakodnevne. Dolaze ovamo po benzin jer ga u Kninu nema, a izgleda da je prestala i opskrba iz bosanskobrodske Rafinerije nafte. Jedan dio tih "martićevaca" poznajem, ali dobar dio nisam u životu nikada vidio. Nema veze, izdržat ćemo i to.

Pažljivo se u Vrlici osluškuje disanje Kijeva, jer su mu Vrličani najbliži. Kad su Cetinjani isključili struju Kijevljanima, to isto učinili su Vrličani Cetinjanima. Kada je Jovo iz Cetine morao iz zamrzivača baciti 300 kilograma pokvarenog mesa, vele da je zavapio: - Jebo ti politiku i barikade! Što će moja familija sutra jesti?

Nedaleko Civljana, čiji su "ugroženi" žitelji držali hrvatsko Kijevo u višemjesečnoj izolaciji - cestu je zapriječilo vojno vozilo s rampom i vojnicima koji obavljaju kontrolu prometa. Desetak metara dalje ukopan tenk s maskirnom mrežom iznad kupole. Ne vide se odavde ni kuće ni selo. Tek pokoja zgrada. Golet je sve veća i ljuća. Zelenilo nije ono slavonsko, već niklo iz kamena, provjetreno burama i jugovinom.

Pregledaju nas dva vojnika. Napokon dobivamo dozvolu za odlazak. Prolazimo pored uredno poredanih cigala civljanske barikade na čijem vrhu vijori srpska zastava. Fotografiram, dok dvadesetak besposlenih mještana prijeti.

Stižemo u Kijevo kojim dominira brežuljak i crkva sv. Mihovila. Primaju nas širokih ruku i razdragana  srca. Ne zbog onoga što smo dovezli već zbog spoznaje da i Slavonija misli na njih, unatoč tome što je neki žele gurnuti u Srbiju. Vule, Petar i Tomo nestaju među tetcima, netjacima, ujnama, stričevima... Jedan me pita: - Poznaješ Brajkoviće? Pozdravi Krstu, Mrkog, Ivu!

Nakon okrepe krećemo k sv. Mihovilu, crkvi čije robusne obrise svaki Kijevljanin nosi u srcu. Zastajemo pred kućom Bajanovih gdje Ruža i Pave pričaju kako su branili zgradu MUP-a od vojske i njihova zapovjednika Đukića koji je rodom iz susjedne Cetine odakle svakodnevno pristižu četnički leci s pečatom: Cetina, Prva leteća udarna četa. A u sredini kokarda.

 - Kada su mupovci , nakon 14-satnog usiljenog marširanja bespućima Kozjaka, pod punom opremom, stigli u Kijevo i razvili hrvatsku zastavu - plakali smo od sreće! - pričaju Ruža i Pave. - Već u 12,50 trči Mate Maloča i viče:

- Zovi zapovjednika, stižu tenkovi i vojska!

Nisu četnike tjerali, već naše. Đukić viče da će, ako se za pet minuta ne napusti zgrada, pucati iz tenka. Joso Jurić - Orlić gurnuo ruku u cijev topa i viče Đukiću:

- Pucaj, mater ti četničku!

Zvoni zvono sv. Mihovila. Diže se staro i mlado, zdravo i bolesno. One koje nisu mogli hodati, na leđima su nosili. Žene viču Đukiću:

- Nisi dobro nanišanio, promašit ćeš djecu!

 - Ispljuvale smo ga toliko da se neće moći oprati dok je živ, ako ima još imalo obraza. Za to vrijeme mupovci su zauzeli položaje, a kada su se tenkovi našli na nišanu - bilo je lakše. No, nisu se htjeli povući, a mi smo petnaestak dana stražarili po kišu i suncu, - pričaju Ruža i Pave prisjećajući se nedavnih događanja koji su tada uzdrmali Hrvatsku.

Susrećem redarstvenike, a među njima i Stanka Jurića - Grgića kojeg su teroristi zajedno s rođakom Mijom Jurićem - Arambašićem (tada nisu bili u MUP-u) razbojnički uhitili kao odmazdu za poznate plitvičke događaje. Odmah potom Joso Jurić - Orlić je uhitio trojicu iz Civljana koje je u kući čuvala njegova supruga Radojka, Srpkinja po nacionalnosti:

-  Ma, bilo im je bolje no kod rođene matere. Al, prevari nas vojska. Kažu, pustite ih i Martić će osloboditi dvojicu Kijevljana. Pustili su ih tek  nakon petnaestak dana, - veli Joso.

Kada je potpredsjednik Hrvatskog Sabora, Vladimir Šeks, stigao u Kijevo oštećenim helikopterom na kojeg je pucano s civljanske barikade, uz nazočnost vojske, Joso je bio i mehaničar. Nakon uspješnog popravka  od armije su zatražene koordinate za prelet, a kad su dobivene Kijevljani su napravili zamjenu. Tamo gdje je tebao ići helikopter  poslali su patrolu, a helikopter uputili na Dinaru. Na Kozjaku su mupovci zatekli skupinu četnika kako sa spremnim mitraljezom zure u nebo očekujući Šeksa i helikopter. Nakon okršaja najmanje petorica martićevaca zauvijek su ostala na Kozjaku.

Prije odlaska još jednom se javljam za Radio Brod. Telefon „ladica", vojni, valjda preko satelita jer su normalne veze u prekidu.

Napuštamo Kijevo, opraštamo se s domaćinima: Maločama, Cicvarićima, Brajkovićima, Bajanima, Miljkovićima, Jurićima, Elkazima... Predlažem da idemo preko Knina. Ostali me gledaju u čudu:

- Ti, majke mi, nisi normalan.

 Vraćamo se putem kojim smo došli. U Civljanima, skoro pod samom zastavom tzv. SAO krajine, uz cestu zaustavljeno vojno vozilo, a nekoliko vojnika sjedi i pije piće s "besposlenim" mještanima. Vojska i narod! Valjda će to učiniti jednoga dana i u Kijevu pod zastavom Republike Hrvatske. Upravo tu izazivam svađu među vojnicima. Jedan od njih me uporno želi skinuti s kamiona i oduzeti mi fotoaparat i film (jer sam ih fotografirao), drugi me brani. 

- Znao sam. Nisi normalan, zbog tebe ćemo sad svi najebati! – veli Luka. Na upit da li sam fotkao odgovaram niječno. Povjerovali su. Ili su se pravili da vjeruju. Odlazimo put Hercegovine, a mene savjest ne grize zbog te laži. Hrvatska postaje Kijevo.

Od Bugojna preko Travnika prate nas ivanjske vatre poput roja krijesnica u toploj i tada još uvijek mirnoj lipanjskoj ivanjskoj noći Ljeta Gospodnjeg 1991.

Nekoliko  mjeseci kasnije, kninski šerif Milan Martić i njegovi četnici iz Knina, uz obilnu pomoć JNA i tadašnjeg pukovnika Ratka Mladića, osvojili su Kijevo, kuće popalili, a zatečeno stanovništvo pobili ili zatočili. Sve do Oluje 1995. Kijevo je bilo avetinjski prazno mjesto.

Napisano: 22.06.2015.