Na SBplus.hr donosimo znanstveni članak (prilagođen - bez bilješki) "Dokumenti Okružnoga narodnoga suda Slavonski Brod o suđenju suradniku OZN-e" objavljen 2017. godine u knjizi Prilozi za povijest Broda i okolice 3 u izdanju Hrvatskog instituta za povijest-Podružnica za povijest Slavonije, Srijema i Baranje iz Slavonskog Broda. Autor članka je Domagoj Zovak, profesor povijesti i arhivist, suradnik portala SBplus.hr. U izvornom radu se nalazi i prijepis 13 dokumenata Okružnoga narodnoga suda Slavonski Brod iz druge polovice 1945. godine, tj. spisi sudskog postupka u kojem je optužen suradnik OZN-e za počinjenje kaznenog djela ratnoga zločina. Međutim, zbog opsežnosti dokumenata, ovdje objavljujemo verziju članka bez priloženih dokumenata.

Uhićenje i likvidacija petorice Oriovčana u svibnju 1945.

Partizanska 21. srpska divizija u sastavu I. armije Jugoslavenske armije (JA), nakon završetka ratnih operacija u Sloveniji, vraćala se krajem svibnja 1945. u Srbiju i na svom putu je zastala u Oriovcu (kotar Slavonski Brod). Ista ta divizija, u čijem su sastavu bile 4. i 31. srpska brigada, prošla je kroz Oriovac 22. travnja 1945. u svom borbenom napredovanju prema zapadu.

Tijekom svoga boravka u Oriovcu, 30. svibnja 1945. pripadnici Odjeljenja za zaštitu naroda (OZN-a) 4. srpske brigade uhitili su desetak mještana pod sumnjom da su kao ustaše ili ustaški suradnici odgovorni za zločine počinjene na području Oriovca i okolice (1). Isti dan petoricu uhićenih partizani su likvidirali.

Tijekom svoga boravka u Oriovcu, 30. svibnja 1945. pripadnici Odjeljenja za zaštitu naroda (OZN-a) 4. srpske brigade uhitili su desetak mještana pod sumnjom da su kao ustaše ili ustaški suradnici odgovorni za zločine počinjene na području Oriovca i okolice. Isti dan petoricu uhićenih partizani su likvidirali.

Taj je događaj spomenut i u knjizi grupe autora "Oriovac: prilozi za povijest mjesta" iz 1971. godine:

"Povlačenjem posljednjih jedinica okupatorsko-kvislinške vojske Oriovac je poslije četiri godine okupacije bio oslobođen. Ilegalne institucije NOP-a odmah su preuzele vlast. Ali u tim danima, kada su selom prolazile prve snage oslobodilačke vojske, došlo je do tragičnih događaja. Pojedini suradnici NOP-a, a i neki destruktivni elementi nastojeći se osvetiti nekim suseljanima, prijavili su ih pripadnicima Jugoslavenske armije kao zločince i vjerne suradnike okupatora. Iako je među njima bilo i onih koji se nisu ogriješili o interese naroda, ipak je živote izgubilo pet građana koji to nisu zaslužili. Ubistvo ovih ljudi pomutilo je u narodu osjećaj slavlja i dugo očekivane slobode”.

Detaljnije je sam slučaj stradavanja petorice Oriovčana prvi puta opisan u knjižici "Žrtve Oriovac" iz 1995. godine, autora Mate Tustanića. Autor ističe kako je razgovarao sa dvadesetak osoba o tom tragičnom događaju i na temelju tih saznanja tvrdi kako su ubojstva Oriovčana izvršili partizani 21. divizije I. armije koji su 28. svibnja 1945., po povratku iz Slovenije, pješice došli do Oriovca, odakle su vlakom prebačeni do Srbije.

Autor Tustanić navodi kako su se partizani, po dolasku u Oriovac, smjestili po seoskim kućama, a 30. svibnja 1945. izvršili su racije i uhićenja:

"Mještani su se uznemirili jer su od svojih kuća već bili odvedeni Grozdanović, Drvar i Babić. Ivan Matić bio je sa suprugom u vinogradu te primjetivši grupu vojnika sakrio se u obalu. Budući da ga supruga nije htjela izdati, odveli su nju. Popodne kad se vratio kući, vidjevši da supruge nema, pošao je u komandu da sazna što joj se dogodilo te je istog trenutka uhapšen, a ona puštena kući. Milana Pavišića također su našli u vinogradu. Kada se kod kuće presvlačio, mislio je da ide nešto pomoći jer je pri kraju rata zajedno s Martinom Babićem bio u dojavnoj službi te obavještavao mještane o odlasku aviona vatrogasnom sirenom. … Svi su bili zatvoreni u centru Oriovca u praznom podrumu Antuna Zulića neposredno do privremene komande. Na upit supruga i djece zašto su zatočeni i kada će ih pustiti, odgovoreno im je da će sve saznati sutra jer moraju ići u Slavonski Brod na ispitivanje. Toga dana preplašeno stanovništvo Oriovca nije izlazilo iz svojih kuća te se u mjestu vidjela samo vojska.”

U navedenoj knjižici M. Tustanića o povijesti Oriovca donosi se i podatak da je, osim ove petorice muškaraca, bilo još zatočenih u podrumu u centru sela, ali da su oni na intervenciju vlasti pušteni kućama. U noći 30. svibnja petorica Oriovčana odvedeni su na obližnje brdo Čerin gdje su likvidirani na okrutan način. Sudioništvo u ovome zločinu pripisivano je čovjeku koji je stanovao u kući obitelji Sorić u centru sela, zajedno sa Martinom Babićem i njegovom suprugom. Radilo se o Petru Topolčiću, koji je došao u Oriovac iz Dalmacije. Tustanić navodi da je Topolčić bio jugoslavenski orijentiran kao i da je bio u svađi s Martinom Babićem i Milanom Pavišićem.

U parici matičnih knjiga umrlih rimokatoličke župe Oriovac iz 1945. godine upisani su 31. svibnja podaci o smrti petorice Oriovčana za koje se navodi kako su ubijeni tupim predmetom. Upisani su: Martin Babić, krojač, rođen 9. 10. 1906; Milan Pavišić, poljoprivrednik, rođen 5. 5. 1903.; Antun Grozdanović, kolarski obrtnik, rođen 18. 2. 1896.; Ivan Matić, umirovljeni željezničar, rođen 27. 8. 1902.; Franjo Drvar, pekarski obrtnik, rođen 17. 10. 1897. godine. Svi ubijeni pokopani su 1. lipnja 1945. na groblju u Oriovcu.

U parici matičnih knjiga umrlih rimokatoličke župe Oriovac iz 1945. godine upisani su 31. svibnja podaci o smrti petorice Oriovčana za koje se navodi kako su ubijeni tupim predmetom.

Navedena imena ubijenih osoba iz Oriovca evidentirana su i u članku Mije Dukića o stradalnicima 11 župa Novokapelačkoga dekanata, u kojemu je popisano 150 osoba iz župe Oriovac (Kujnik, Oriovac, Radovanje). Uz većinu je imena navedeno kako su stradali 1945. godine, a kod mnogih imena stoje napomene („nestao kod Bleiburga 1945.", „nestao 1945.", „odvela ga i ubila OZN-a 1945.") koje navode na zaključak kako je njihovo stradanje posljedica zločina koje su počinili jedinice Jugoslavenske armije krajem Drugog svjetskog rata.

Službena identifikacija stradalih i izjave svjedoka

U arhivskom fondu Okružni sud Slavonski Brod, koji se čuva u Državnom arhivu u Slavonskom Brodu, nalazi se sudski spis koji rasvjetljava tragični događaj u Oriovcu iz svibnja 1945. Spis sadrži nalaz liječnika vještaka o stradalima, izjave svjedoka, izjavu okrivljenika, optužnicu, zapisnike sa sudskih rasprava, presudu i razne druge dokumente. Slučaj stradavanja mještana Oriovca prijavljen je 31. svibnja 1945. godine općinskom poglavarstvu u Oriovcu koje je potom prijavu proslijedilo Upravnom odjelu za javnu sigurnost Kotarskog Narodnooslobodilačkog odbora (NOO) Slavonski Brod. Prijavu je podnijela Ljubica Babić, supruga poginulog Martina Babića iz Oriovca. Nakon prijave iz Oriovca Upravni odjel za javnu sigurnost Kotarskog NOO Slavonski Brod naložio je Sudskom odjelu NOO Slavonski Brod izlazak povjerenstva na lice mjesta radi "izvršenja uviđaja”.

U Zapisniku s identifikacije i ustanovljenja smrti u Oriovcu navodi se kako su u jednom jarku (potočiću), sjeverno od mjesta Oriovac, pronađena tijela petorice muškaraca i to "500 koraka sjeverno od ceste koja vodi kroz selo Oriovac, a na tromeđi zemljišta Stjepana Kovačevića koje leži sa istočne strane, te Milana Horvatina i Mije Vučkovića, koje leže sa zapadne strane”. Tijekom iskapanja, prisutni mještani Andrija Šarić i Mijo Milinković identificirali su pet osoba i u zapisnik su unesena imena stradalih: Ivan Matić, Franjo Drvar, Anton Grozdanović, Martin Babić i Milan Pavišić.

Dr. Stjepan Grnja, liječnik vještak općinskog NOO-a Oriovac, nakon izvršenoga pregleda, na temelju vanjskih nalaza, jer nije bilo pribora za obdukciju, ustanovio je kako je svih pet osoba umrlo nasilnom smrću. Dr. Grnja je naveo kako je kod trojice ubijenih smrt uslijedila kao posljedica ozljeda zadobivenih tvrdim tupim premetom, dok je jedna osoba usmrćena tvrdim zaoštrenim premetom i vatrenim oružjem, a jedna osoba tvrdim tupim predmetom i vatrenim oružjem. Svi poginuli bili su odjeveni u građanska odijela, a ruke su im, u ručnom zglobu, bile vezane na leđima izoliranom žicom.

U Zapisniku sa identifikacije i ustanovljenja smrti također je konstatirano kako će daljnje izvide nastaviti Upravni odjel Kotarskog NOO-a Brod jer postoji "opravdana sumnja da su djelo počinila neka vojna lica koja su se nalazila na prolazu kroz Oriovac dana 30. svibnja 1945. g. te će podnijeti izvještaj i sudu”.

U Zapisniku sa identifikacije i ustanovljenja smrti također je konstatirano kako će daljnje izvide nastaviti Upravni odjel Kotarskog NOO-a Brod jer postoji "opravdana sumnja da su djelo počinila neka vojna lica koja su se nalazila na prolazu kroz Oriovac dana 30. svibnja 1945. g. te će podnijeti izvještaj i sudu”.

U svom iskazu od 2. lipnja 1945. godine kotarskom NOO-u Slavonski Brod, Ljubica Babić, supruga ubijenog Martina Babića, optužila je Petra Topolčića iz Oriovca kao osobu koja je u redovima prolazeće partizanske vojske pronašla vojnike koje je potom uspjela nagovoriti da likvidiraju navedenih pet osoba. Ljubica Babić je posvjedočila da je 30. svibnja 1945. uhićena zajedno sa svojim suprugom te da je u pritvoru boravila od 11.30 do 21 sati, dok je njezin muž zadržan. U istom iskazu navela je da je njenog muža dao ubiti ili što više da ga je sam ubio komesar, koji nas je hapsio, a koji pripada 17. brigadi 21. divizije, a da se zove Stevo, sa ožiljkom na licu i krivim nosom”.

Kako se branio optuženi pouzdanik OZN-e?

O okolnostima stradanja petorice muškaraca iz Oriovca ispitan je 2. lipnja 1945. u Kotarskom NOO-a Slavonski Brod i prozvani Petar Topolčić. On je priznao da je uhodio Martina Babića i bilježio njegove izjave: "Pošto je spomenuti Babić jednom se izrazio vrlo nepovoljno o NOP-u ja sam ga zbog toga stalno uhodio i bilježio sve što sam smatrao potrebnim kako bi kada dodje NOV isti za svoje odgovarao”.

Topolčić je u istom iskazu rekao kako je 22. travnja 1945. godine kada je stigla partizanska vojska u selo, na putu prema Sloveniji, izašao pred nju i tada se upoznao sa poručnikom Vladom Ilićem, kojega je pogostio. Ilić je pripadao 31. brigadi I. armije. Isti je Topolčiću obećao navratiti kad bude išao natrag:

"Sve potrebne podatke koje je on od mene tražio ja sam mu najpripravnije dao. Napominjem i da su i ostale jedinice koje su kretale u smjeru zapada od mene dobivale potrebite podatke u koliko su ih od mene zatražili”.

Topolčić je isti dan kada je dao iskaz Kotarskom NOO-a Slavonski Brod uhićen od strane OZN-e za okrug Slavonski Brod. U kolovozu 1945. godine svoje iskaze o likvidaciji petorice muškaraca u Oriovcu dala su i trojica pripadnika partizanskih postrojbi koji su ranije kontaktirali s Topolčićem. Poručnik Vlado Ilić bio je u svibnju 1945. pomoćnik komesara bataljona 31. srpske brigade 21. divizije. U svom pismenom iskazu, koji je dao opunomoćeniku OZN-e, naveo je sljedeće:

"U toku ofanzive prolazeći kroz selo Dubovac moj bataljon bio je u predhodnici brigade i interesujući se kakva je situacija napred došao sam u vezu sa drugom Topolčić Petrom koji je u tom selu bio jedini simpatizer naše borbe i koji mi je dao tačne podatke o kretanju neprijatelja. … Posle završetka naše ofanzive kad je se naša divizija vraćala u Srbiju svratio sam se opet kod druga Topolčića i u razgovoru on mi se požalio da postoji dosta neprijateljskih elemenata u samom mestu, a ja sam mu odgovorio da za ovakav slučaj se obrati Ozni naše IV. brigade, pošto je ista bila smeštena u mestu. Tom prilikom u prisustvu našeg razgovora bio je i drug ađutant IV. brigade Milan Pupić, koji je sam slušajući ovaj razgovor pozvao Opunomoćenika Ozne IV. brigade druga Stevu Sekića i upoznao ga sa Topolčićem koji je Stevi dao podatke o napred izloženom. Ja se dalje o ovome nisam mnogo interesovao pošto to nije sektor moga rada.”

Duško Glavonjić, sekretar OZN-e 4. srpske brigade 21. divizije priznao je u svom iskazu da je njegova postrojba, nakon što je uhitila osam muškaraca, doista likvidirala njih petoricu, a trojica su pušteni kući:

Sekretar OZN-e: Ja sam ispod saslušanja napisao 'Napred navedena lica predlažem OZNI 4. brigade, da ih likvidira kao ratne zločince i svaku nepravilnu odgovornost primam na sebe, kao i da ću o tome obavestiti nadležne'

"Ja sam lično uzeo saslušanja uhapšenika i odneo tom opunomoćeniku OZNE i pitao ga dali se on slaže sa time da oni treba da budu likvidirani i ona trojka puštena. On mi je odgovorio da se sa time potpuno slaže i da oni moraju biti likvidirani kao ratni zločinci. Ja sam ispod saslušanja napisao 'Napred navedena lica predlažem OZNI 4. brigade, da ih likvidira kao ratne zločince i svaku nepravilnu odgovornost primam na sebe, kao i da ću o tome obavestiti nadležne'. Zatim sam stavijo mesto za potpis i potpisao je lično P. Topalović. Odnosno potpisao ga je taj čovek koga mi je Sekić prestavijo kao tamošnjeg organa OZNE. Zatim u noći su zlikovci likvidirani, a 3 je puštena kući”.

Opunomoćenik OZN-e, kojeg navodi Glavonjić u svome iskazu, bio je Petar Topolčić. Stevan Sekić, opunomoćenik OZN-e 4. brigade 21. divizije, također je dao iskaz. U njemu je između ostaloga rekao:

"Upoznao sam se sa drugom Topolčić Petrom, koji mi je se predstavio da je poverenik Ozne u tom mestu... Ovaj Topolčić mi je dao podatke o ratnim zločincima i narodnim neprijateljima u tom mestu i dao svoje mišljenje da se trebaju likvidirati, govoreći mi da oni to do sada nisu učinili zato što nisu imali smelosti od ustaških grupica koje su se nalazile po brdima okolo sela i dolazile i u samo selo. Tog momenta dao mi je podatke za 9 lica i kazao da su ratni zločinci te sam na osnovu toga iste pohapsio i poveo istragu nad njima. U toku vođenja istrage ustanovio sam da su petorica od ovih zaista ratni zločinci dok sam četvoricu pustio na slobodu. Ovih pet pošto je se tokom istrage ustanovilo, a pošto su i sami priznali da su radili protiv naše borbe aktivno pomagali fašizam, izdavali naše drugove neprijatelju koji su bili likvidirani to su ovih petorica, a u saglasnosti sa Topolčićem koji je potpisao isleđenje i presudu da su ratni zločinci i da ih treba likvidirati, osuđeni i likvidirani iste noći kada smo trebali krenuti za Srbiju. Oni su likvidirani i dobro zakopani, udaljeni od sela za nekoliko kilometara. O likvidiranju ovih petorice nisam izvestio Odelenje za zaštitu naroda u Slavonskom Brodu iz razloga što je Topolčić bio poverenik OZN-e za Slavonski Brod i mislio sam da će on svoje nadleštvo izvestiti o tome. Saslušanja petorice streljanih poslao sam Topolčiću po mom sekretaru Glavonjić Dušku i Topolčić je potpisao i dao izjavu da iste treba likvidirati.”

Sudski postupak protiv suradnika OZN-e iz Oriovca

OZN-a okruga Slavonski Brod je 3. rujna 1945. Topolčića uputila Javnom tužilaštvu za okrug Slavonski Brod. U dokumentu OZN-e poslanom Javnom tužilaštvu navodi se kako se među ubijenim muškarcima u Oriovcu nalaze i oni koji "apsolutno nisu krivi i pošto postupak i protiv onih koji su krivi je morao ići zakonskim putem, mi smo pristupili hapšenju i istragi nad okrivljenim Topolčićem jer postoji sumnja da je on dao Vladi Iliću i drugim takove podatke, na temelju kojih su oni dalje postupili.”

U obrazloženju optužnice navodi se da je tokom izvida ustanovljeno da likvidirani nisu ratni zločinci, a za dvojicu da nisu niti ustaški nastrojeni ni suradnici.

Petar Topolčić primljen je 4. rujna u zatvor Okružnog narodnog suda Slavonski Brod. Javni tužilac za okrug Slavonski Brod ispitao je Topolčića u svojstvu okrivljenika 6. rujna nakon čega je otvorio istragu. Poslije još jednog saslušanja (7. rujna), Javni tužilac je 24. rujna podigao optužnicu protiv Petra Topolčića iz Oriovca zbog sumnje "da je koncem mjeseca svibnja 1945. u Oriovcu podkazao OZN-i 4. brigade 1. armije devetoricu ljudi iz Oriovca i tražio njihovo likvidiranje, kojim povodom je ista formacija zaista na njegovo traženje kratkim putem donijela presudu, koju je on potpisao i nakon toga likvidirala 5 ljudi i to: Matić Ivana, Drvara Franju, Grozdanović Antuna, Babić Martina i Pavičić Ivana, dakle bio pokretač i organizator ubistva odnosno osudjivanja na smrt, čime je počinio ratni zločin iz toč. 3. čl. 3. Zakona o kriv. djelima protiv naroda i države kažnjiv po čl. 4. istoga zakona”.

U obrazloženju optužnice navodi se da je tokom izvida ustanovljeno da likvidirani nisu ratni zločinci, a za dvojicu da nisu niti ustaški nastrojeni ni suradnici. Također se u obrazloženju optužnice ističe kako "okrivljeni u svojoj obrani tvrdi da su pobijeni bili ustaški suradnici i da su ratni zločinci, no da on nije izričito tražio njihovu likvidaciju, što medjutim ne stoji obzirom na iskaze Sekić Stevana i Glavonjić Duška.”

U spisu predmeta Kz 107/45 Okružnog narodnog suda Slavonski Brod iz 1945. godine nalazi se i pet svjedodžbi Mjesnog narodnog odbora (MNO) Oriovac o ponašanju i imovnom stanju petorice ubijenih muškaraca iz Oriovca. Svjedodžbe su od 14. rujna 1945. i za trojicu ubijenih (Ivan Matić, Franjo Drvar, Antun Grozdanović) u njima stoji kako su bili organizirani ustaše još prije 1941., a za vrijeme 1941. radili su sa ostalim ustašama na proganjanju i hapšenju te otpremanju u logore. Navodi se i kako sami nisu nikoga ubili, a da su prema NOP-u bili neprijateljski raspoloženi. Za Milana Pavišića navodi se u svjedodžbi da nije bio u ustaškom pokretu niti ustaški suradnik. Za vrijeme 1941. služio je u domobranstvu odakle je pobjegao i kod kuće se "krio i zadržavao”, a da je "u zadnje vrijeme do oslobođenja služio u Oriovcu u dojavnoj službi domobranstva”. MNO Oriovac je u pogledu M. Pavišića bio mišljenja kako je njegova pogibija rezultat osvete.

Za Martina Babića je u svjedodžbi, kao i za Pavišića, navedeno da nije bio u ustaškom pokretu niti ustaški suradnik i da je služio u domobranstvu, ali s prekidima zbog bolesti želuca, a da je do oslobođenja služio u Oriovcu u dojavnoj službi domobranstva. MNO Oriovac je i u slučaju smrti M. Babića bio mišljenja kako je on poginuo zbog osvete. Okružni narodni sud Slavonski Brod održao je dvije glavne rasprave zbog optužnice protiv Petra Topolčića tijekom kojih je ispitano deset svjedoka, pročitana su tri iskaza svjedoka te je ispitan optuženi Topolčić. Duško Glavonjić i Stevan Sekić, unatoč službenim pozivima koje im je uputio brodski Okružni sud 12. listopada, nisu se pojavili kao svjedoci na suđenju Petru Topolčiću.

Zanimljivo je i da Okružni sud tretira Duška Glavonjića kao jednog od glavnih svjedoka, a ne kao suodgovornog za zločin koji se dogodio.

Opunomoćeništvo OZN-e niškog vojnog područja poslalo je 20. studenog 1945. dopis Okružnom narodnom Sudu u Slavonskom Brodu u kojem su naveli kako Glavonjić ne može doći na suđenje 30. studenoga 1945. u Slavonski Brod, jer je službeno spriječen:

"Imenovani je bio administrativno lice kod Sekića i kao takav tačno je da je bio jedan od glavnih svedoka, ali isti je dao svoju pismenu izjavu još pre 2 meseca preko OZNE I. Armije, a koju ste svakako dobili, a u kojoj je obuhvaćen ceo slučaj kako je se to dogodilo. Napominjemo da imenovani nije običan građanin već čovek čijoj se izjavi može verovati i ako je ona pismena. S obzirom na njegov posao i dužnost koju vrši kod nas, nama je nemoguće dozvoliti da se toliko dana udaljuje iz kancelarije te prema tome ako Vam je njegova izjava nepotpuna, izvolite tražiti od nas pismenim putem na koja pitanja treba da odgovori i mi ćemo ga detaljno saslušati i tu njegovu izjavu dostaviti Vam.”

Zanimljivo je i da Okružni sud tretira Duška Glavonjića kao jednog od glavnih svjedoka, a ne kao suodgovornog za zločin koji se dogodio. Na saslušanju kod Javnog tužitelja za okrug Slavonski Brod, 7. rujna 1945. Petar Topolčić je predložio da se sasluša 15 svjedoka, od kojih je na sudu saslušano njih samo pet. Na prijedlog Topolčića svjedočili su: Anto Kljujić, Vinko Jagodić, Stjepan Posavac, Franjo Kosmač i Stjepan Rubilović. Većina svjedoka predložena od strane Topolčića izjavili su da su Martin Babić i Milan Pavišić bili domobrani, dok su o ostalim stradalima (I. Matić, F. Drvar i A. Grozdanović) posvjedočili kako im je poznato da su bili ustaše ili ustaški špijuni. Sud je pozvao još pet svjedoka od kojih su Marko Matić (brat ubijenog Ivana Matića ), Ivan Bradica i Matija Smoljan iskazali kako im nije poznato jesu li petorica poginulih bili ustaše, s tim da je Marko Matić posvjedočio kako mu je poznato da je Franjo Drvar bio ustaša, ali da nije bio u oružanim formacijama.

Na Okružnom sudu je svoj iskaz dala i Ljubica Babić, supruga ubijenog Martina Babića koja je, između ostaloga, posvjedočila kako su njen suprug i Milan Pavišić bili domobrani, dok je za F. Drvara i A. Grozdanovića rekla da su bili u ustaškom pokretu. Ključnu ulogu na suđenju imala je Marija Topolčić, supruga Petra Topolčića, jer je njen iskaz bio u suprotnosti sa izjavama pripadnika OZN-e iz Srbije Duška Glavonjića i Stevana Sekića.

Ključnu ulogu na suđenju imala je Marija Topolčić, supruga Petra Topolčića, jer je njen iskaz bio u suprotnosti sa izjavama pripadnika OZN-e iz Srbije Duška Glavonjića i Stevana Sekića.

Na prvom ročištu održanom 11. listopada 1945. Marija Topolčić je izjavila:

"Jednoga dana predvečer došao je jedan vojnik na kojemu nisam vidjela nikakvog čina i pozvao je moga muža. Pokazao je nekakav smotan papir i davao je mome mužu na potpis. Ja sam bila u istoj sobi i čula sam, kada je moj muž rekao onome vojniku da on njemu vjeruje jer da smo naši. Mi nismo imali svjetla, a bio je već takav sumrak da ja ne bih mogla ništa pročitati. Kada je taj vojnik izašao iz sobe, ja sam pitala moga muža šta je on to potpisao, a on mi je odgovorio da je potpisao nešto pisano loše ćirilicom i da mu je taj vojnik rekao da on to može u povjerenju potpisati.”

Marija Topolčić je pozvana na Okružni sud ponovno 30. studenoga 1945, po prijedlogu Petra Topolčića. Izjavila je kako je 3. studenoga 1945. osobno otišla u Niš pronaći Duška Glavonjića:

"Ja sam mu rekla da je moj muž u zatvoru i da radi onoga papira koji je na brzinu i u sumraku pred njim potpisao, te sam ga pitala, što je zapravo moj muž potpisao i da li je on to čitao, a on mi je odgovorio da to nije bilo ništa važno i da je on taj papir već uništio te je priznao da je to bilo učinjeno u brzini u sumraku i da ne zna da li je moj muž prethodno čitao kada je potpisao. Priznao je isto tako da nije bilo ni upaljeno svjetlo te mi je obećao da će doći na raspravu. Kada sam mu ja rekla da je moj muž optužen kao krivac odgovorio mi je, da moj muž, što se njega tiče nije ništa kriv, ali da on ne zna šta je moj muž razgovarao sa Sekićem.”

Okružni narodni sud u Slavonskom Brodu povjerovao je Mariji Topolčić, a ne pripadnicima OZN-e Glavonjiću i Sekiću, koji u svojim izjavama jasno tvrde kako im je Topolčić rekao da ljudi sa popisa trebaju biti likvidirani.

Stoga je na drugoj glavnoj raspravi (30. studenoga 1945.) sudac Đorđe Milašinović donio presudu kojom je Petar Topolčić oslobođen optužbe:

"Sud je potpuno povjerovao iskazu Marije Topolčić s obzirom na izjavu Stevana Sekića, prema kojoj je utvrđeno da je on čitavi dokazni materijal o likvidaciji Oriovčana, prilikom dolaska u Pirot, sa čitavom arhivom OZN-e za Slavoniju uništio, a da zato nije imao naročitog razloga, već je naveo kao razlog promjenu terena i što okrivljeni kao opunomoćenik Ozne za selo Oriovac poznaje čitav predmet. Medjutim, čitav taj dokazni materijal kao važan dokument za likvidaciju odnosnih ustaša trebao se naprotiv baš čuvati u arhivi jer se tu radilo o smrti petorice ljudi, da bi se u slučaju potrebe mogli pružiti za to dokazi kako je došlo do te likvidacije i iz kojih razloga, a promjena terena i znanje okrivljenog nije bio razlog za uništavanje materijala. Prema iskazu svjedokinje Marije Topolčić i te izjave Sekić Stevana proizlazi nadalje da se je htjelo na okrivljenog svaliti sva odgovornost ako bi do toga došlo i da se njemu čitava stvar servirala tako da on odnosni zapisnik sa smrtnom presudom potpiše na brzinu u sumraku ne čitajući u punom povjerenju i da su ta lica likvidirana bez predloga okrivljenog jer su bili aktivni ustaše kako je to bilo utvrdjeno i za koje je okrivljeni dao podatke kao opunomoćenik Ozne za selo Oriovac."

Istoga dana kada je donesena presuda Topolčić je pušten iz zatvora na slobodu. Javni tužilac okruga Slavonski Brod prvotno je najavio žalbu na presudu, da bi je potom povukao, pa je presuda Okružnoga narodnog suda u Slavonskom Brodu 14. prosinca 1945. postala pravomoćna. U spisu Kz 107/45 Okružnoga narodnog suda Slavonski Brod ne postoji niti jedan dokument koji bi sugerirao kako su pripadnici OZN-e Dušan Glavonjić i Stevan Sekić, ili neposredni izvršitelji likvidacije u Oriovcu pozivani na odgovornost, tj. da je protiv njih provedena ikakva istraga ili kazneni postupak.

Zaključak

U radu su objavljeni dokumenti kaznenoga predmeta Okružnoga narodnog suda Slavonski Brod iz 1945. godine. Radi se o procesu pouzdaniku OZN-e, optuženom za likvidaciju petorice mještana Oriovca iz kotara Slavonski Brod.

Kroz prezentirane dokumente vidljivo je koliko je bilo lako u svibnju 1945. godine izgubiti život, jer je bilo dovoljno da jedna osoba, pouzdanik vlasti, u ovome slučaju komunističke, potkaže druge osobe kao one koje su sudjelovale u zločinima, s tim da su informacije koje je imao taj pouzdanik vlasti bile iz "druge ili treće ruke”, tj. taj suradnik vlasti nije bio svjedok određenih radnji ili događaja.

Kroz prezentirane dokumente vidljivo je koliko je bilo lako u svibnju 1945. godine izgubiti život, jer je bilo dovoljno da jedna osoba, pouzdanik vlasti, u ovome slučaju komunističke, potkaže druge osobe kao one koje su sudjelovale u zločinima, s tim da su informacije koje je imao taj pouzdanik vlasti bile iz "druge ili treće ruke”, tj. taj suradnik vlasti nije bio svjedok određenih radnji ili događaja.

Naime, iz dokumenata je vidljivo kako su pripadnici partizanske postrojbe (OZN-e) u mjestu Oriovac 30. svibnja 1945. isključivo na temelju "popisa odgovornih osoba” ili kazivanja jednog suradnika OZN-e, uhitili desetak osoba, izvršili kratku istragu nad njima te su isti pripadnici OZN-e zaključili kako je pet potkazanih osoba krivo za pripisane zločine. U istom danu kad su uhićeni, partizani su nad ovim Oriovčanima sami donijeli presudu nakon čega su petorica muškaraca i likvidirana. Na suđenju se nije previše ulazilo u legalnost postupka pripadnika OZN-e, pa tako oni nisu bili niti istraživani ili sudski optuženi. Nije se na Sudu propitkivao niti način likvidacije jer je po nalazu liječnika (koji je sastavni dio spisa) bilo vidljivo da se radi o mučenju i okrutnom ubojstvu.

Pripadnici partizanske postrojbe (OZN-e) otvoreno su priznali likvidacije (bez prilike ubijenima da se brane pred kakvim-takvim sudom) i nisu ih smatrali nimalo spornima, a cijeli slučaj utemeljen je na tome je li optuženik, kao pouzdanik OZN-e, svojim potpisom na jedan dokument, pristao na likvidaciju spomenute petorke ili nije. Okružni sud je u konačnici povjerovao iskazu supruge optuženika, što je dovelo do oslobađajuće presude na koju se Javni tužilac nije žalio.

_____________________________

(1) O progonima i zločinima počinjenima od strane ustaša i drugih postrojbi NDH na području Oriovca i okolice vidjeti: Slavica Hrečkovski, Slavonski Brod u NOB i socijalističkoj revoluciji 1941-1945 (Slavonski Brod, 1982), 40, 42-45, 47, 410, 420-421, 425-427; Miroslav Čizmek et al., Oriovac - prilozi za povijest mjesta (Oriovac, 1971.), 88; Antun Miletić, Koncentracioni logor Jasenovac 1941-1945., Dokumenta, Knjiga III (Beograd, 1987), 70. O Jasenovcu: Dokument broj 31 - "Obavijest kotarske oblasti Slavonski brod od 10. prosinca 1941. Velikoj župi Posavje koji su sve Srbi iz Slavonskog Kobaša i Oriovca upućeni u logor”. Na popisu žrtava ustaškog logora Jasenovac nalazi se 84 osobe (Srbi, Židovi, Hrvati…) iz Oriovca i okolice: Bebrina (15), Brodski Stupnik (2), Ciglenik (4), Kujnik (9), Lužani (27), Oriovac (3), Malino (1), Slavonski Kobaš (23), Stari Slatinik (2). http://www.jusp-jasenovac.hr/Default. aspx?sid=7618 (pristup: 10.7.2017.); Na popisu žrtava ustaškog logora Jadovno, u sklopu pretraživanja grada Slavonskog Broda, nalaze se 54 osobe iz Oriovca i okolice (Banovci, Bebrina, Brodski Stupnik, Kujnik, Oriovac, Slavonski Kobaš, Stari Slatinik). http://jadovno.com/imenicni-popis/#.WWMrKIjyiUk (pristup: 10.7.2017.)