Pitanju „je li moguća misa za partizane", koje Jerko Zovak postavio, nema mjesta jer mise za svoje pokojne uvijek su naručivali njihovi živi (na)slijednici, a svećenici su ih uvijek služili. Osim za one rijetke anatemizirane. Znamo kako su partizani imali jako puno rodbine, i nekako previše onih koji su još živi i  koji primaju „partizanske" mirovine. Vjerujem kako se ljubav ne mjeri novcem, pa za njihove drage pokojne, ako žele mise, ne bi im smjelo biti teško izdvojiti pedeset kuna, koliko se misa plaća. Tako se ovo pitanje ni u kakav kontekst s „govorenjem" ili „negovorenjem" misa za Poglavnika ne može dovesti. 

Zovak zamjera Crkvi u Hrvata što se mazohistički ne zahvali onima koji su joj pobili više stotina svećenika, redovnika, redovnica iliti, po njemu, djelatnika, te više desetaka tisuća vjernika.

Zašto Zovak ne pita Efendiju?

Zovkov prigovor upućen „ovdašnjem kleru" kojem „na pamet nije palo barem jednog svog 'djelatnika' uputiti na prigodno polaganje vijenaca", kao objektivna primjedba imao bi smisla, no ja iz njegovih riječi iščitavam puno više od obične primjedbe. Zamjerka je to Crkvi u Hrvata što se mazohistički ne zahvali onima koji su joj pobili više stotina svećenika, redovnika, redovnica iliti, po Zovaku, djelatnika, te više desetaka tisuća vjernika. Slično je i s Islamskom zajednicom u Hrvatskoj. Njihovi gubici, kako jednom reče imam Idriz efendija Bešić još ni približno nisu sustavno obrađeni. „Muslimani", također je rekao, „nisu stradali u džihadu, jer to nije bio vjerski rat, nego su stradali zato što su u Hrvatskoj državi, kao Hrvati, bili njeni vojnici, a pobijeni su kao zarobljeni ranjenici i to je pitanje koje dvije države, Hrvatska i Bosna i Hercegovina, moraju riješiti, a ne vjerske zajednice kojima su ubijeni i nestali pripadali." Zašto, onda, Zovak takvo pitanje ne uputi efendiji Bešiću s kojim se, kao i s mnogim svećenicima, osobno pozna?

Jazovka je Ovčara pola stoljeća prije

I zato ove dvije vjerske zajednice, pozivajući se na nauk Evanđelja i Kur`ana, drže ispružene ruke pomirenja. I svih ovih godina, od devedesetih na ovamo, na današnji dan, antifašizam slave na posve drugačiji način od onoga u šumi Brezovica. Iznad jame Jazovka, kraj Sošica, na Žumberku, s pijetetom prema žrtvama anticipirane Ovčare, u dostojanstvenoj hodnji, tihoj molitvi, zajedničkoj molitvi Križnoga puta i slavljenju svete mise, Hrvati katolici šalju jasnu poruku. Kao i muslimani koji se pridružuju katolicima svojim molitvama u isto vrijeme, na istom mjestu. Poruka je to već više puta ponovljena – Ljubav. Praštanje. Mir. „I neprijateljima svojim", kako u svojim homilijama Kristove riječi prenose svećenici za improviziranim oltarom nad dubokom i još uvijek potpuno neispitanom Jazovkom. Krv Abelova k Bogu viče tražeći osvetu. Kristova krv nudi praštanje. Onakvo kakvo je dobio zločinac na križu desno od Isusova – praštanje nakon priznanja i kajanja.

Ovdje mržnja ne stanuje

Krv nevinih kojom su partizani i OZNA natopili križopuća i jame širom njihove Jugoslavije, vapi za osvetom, ali Kristova prolivena krv, dovoljan je zalog jer njome smo svi osvećeni i svi koji mu vjeruju i koji čine dobro spašeni su.

Zato vjernici nad Jazovkom poručuju: Ovdje mržnja ne stanuje. U nas nema želje za osvetom. Mi hoćemo istinu, zahtijevamo pravdu. Spremni smo oprostiti i svojim krvnicima, no – neka priznaju tko su i što su. I neka se iskreno pokaju. O tome je i danas nad jamom Jazovka, za vrijeme mise, govorio moj školski - sisački biskup mons. Vlado Košić.

Vjernici nad Jazovkom poručuju: Ovdje mržnja ne stanuje. U nas nema želje za osvetom. Mi hoćemo istinu, zahtijevamo pravdu. Spremni smo oprostiti i svojim krvnicima, no – neka priznaju tko su i što su. I neka se iskreno pokaju

„Caru carevo, Bogu Božje!"

Odgovornost svih dosadašnjih vlada Republike Hrvatske, i svih saborskih saziva, a najveća sadašnjih, jer imaju priliku, i moraju, djelovati europski, antifašistički, antinacistički, antikomunistički - jest odgovornost, dužnost i pravo vlasti. Crkva čini svoje. Po naputku „Daj caru carevo, a Bogu Božje!"

Neriješeni antagonizam kojeg su avers naša groblja i spomenici, partizanske spomen kosturnice, bez svećenika i islamskih vjerskih službenika na jednoj, i Jazovka, na kojoj nema predstavnika Hrvatske kao države, na drugoj strani, ima i svoj revers u suvremenim političkim i međunarodno političkim zbivanjima u Hrvatskoj i u svezi Hrvatske. Kao što je u poraću stradalo mnoštvo samo zato što su Hrvati, jednako ili slično je stradao i u razdoblju do stvaranja samostalne slobodne i demokratske Hrvatske svaki onaj tko bi naglas hrvatski mislio, tako su križ na svoja ramena prihvatili i hrvatski generali oko čijeg izručenja nehrvatskom sudištu nije bilo osobitih dvojbi u onih koji su, u svezi toga, samo kalikulirali o mogućoj unutarnjopolitičkoj šteti. Kada je u pitanju čovjek osumnjičen za višestruka ubojstva Hrvata u funkciji komunističko – socijalističke ideologije, unatoč zgražanju europske demokratske javnosti i političkim pritiscima oporbe, vlada Zorana Milanovića  pokušava donijeti zakon kojim bi potencijalno krvnika zadržala izvan dosega njemačkog pravosuđa.

Stepinčevoj Crkvi uvježbani igrokazi ne trebaju

Gledanjem kroz kamiš vidi se samo najuži interes pojedinca, stranke ili opcije, a stanje hrvatske nacije je šizofreno od takvog gledanja i, posljedično, ponašanja sudionika javnog i političkog života. Doda li se ovomu, kratkoročno važnije pitanje, pitanje prosječnog standarda koji se sve više približava golom preživljavanju građana Hrvatske, uvježbani igrokazi partizanskih družina danas teško komu normalnom trebaju. Najmanje Crkvi koja ima sasvim drugačije poslanje od onoga kamo su ju, još sa Alojzijem Stepincem na čelu, htjeli uputiti.

Fotogalerija: Jazovka iz albuma B.Stipić; Video: kompilacija i remake filma o otkriću i istraživanjima jame Jazovka te videa jedne od komemoracija za Dan antifašizma.