Kad zakonodavac normira sustav vrijednosti

Dvadeset i osmog veljače 1933., dan nakon inscenirane paljevine Reichstaga, legalno i legitimno izglasan je dekret "Za zaštitu naroda i države” kojim su u Njemačkoj suspendirani najvažniji dijelovi weimarskog ustava, odnosno oni dijelovi koji su garantirali osobne i građanske slobode. Tim, ponavljam, legalnim i legitimnim činom njemačke vlade, otvoren je put prema „sustavu vrijednosti" u kojem su tvornice smrti normalne jednako kao i susjedu reći dobar dan.

Sustav vrijednosti podrazumijeva usuglašen odnos osobnog morala s općim a oboje s legalnim. I obrnuto. Legalno, temeljem legitimiteta koji ima, mora poštivati opći moral.

Zakon o pretvorbi društvenih poduzeća iz 1991. i Zakon o privatizaciji iz 1996. (s izmjenama i dopunama iz 97., 98. i dvije tisućite) stvorili su najveće i teško rješive kontroverze u hrvatskom društvu u cjelini. Upravo u dvojbenoj moralnosti navedenih zakona kardinal Josip Bozanić prepoznaje izvor te otvoreno ukazuje na „grijeh struktura" pa, kada je to izrekao, mal` te ne su ga htjeli kandidirati za Nobela - i to upravo oni koji ga sada, kada ponovo progovara o nemoralu, druge vrste doduše, najoštrije kritiziraju.

Moral je jedno, zakoni drugo

Moral i nemoral su jedno, a zakon, legalitet i legitimitet drugo. Sustav vrijednosti podrazumijeva usuglašen odnos osobnog morala s općim, a oboje s legalnim. I obrnuto. Legalno, temeljem legitimiteta koji ima, mora poštivati opći moral. Crkva ima pravo, štoviše, to joj je poslanje, obraćati se i vjernicima i nevjernicima, po principu „uzmi ili ostavi", svima i svakome nuditi sustav vrijednosti koji zagovara. Oko morala nema pogodbi, inače bi to bilo kao u onoj legendarnoj rečenici  "Paaa... .može, ali pazi da ostanem nevina!".

Stoga i kardinal Bozanić i biskup Vlado Košić isključivo govore o moralu, a on je izvan i iznad zakona i svatko, ponaosob, sukladno svojoj savjesti, jest, ili nije moralan. Naravno, po principu sličnosti, na različite načine javno deklariranih osobnih moralnih poimanja, postoji nešto što se može nazvati društvenim ili općim moralom (dobrim običajima). Etika izrasta i upravo treba izrastati iz općeg morala, no istovremeno, na neki način, treba biti i avangardna pa nuditi rješenja (nuditi, ne vršiti prisilu nad općim moralom) koja su u skladu s dosezima suvremene humanističke misli. Crkva upravo poziva, pa čak i ultimativno (aut),  na formiranje moralnog poimanja usklađenog na Evanđelju. Suvremena humanistička misao je kompleksna i nudi različita, često crkvenim stavovima i oprečna rješenja. No, Crkva nije samo kler. I ja sam Crkva i svi koji smo njeni članovi. Zakonodavac, uz sav svoj legitimitet i legalitet donošenja odluka, u nuđenju rješenja, treba misliti i na nas koji smo većina (uključujući i druge kršćanske denominacije pa i Islam).

Zakoni RH nisu iznad crkvenih

Kršćani, a osobito kler, mora računati na realnu prijetnju da im Demon na kojeg upiru prstom i protiv kojeg se bore, kao Skevinim sinovima u Djelima apostolskim, ne kaže: „Isusa poznajem, i znam tko je Pavao. A tko ste vi?".

Svjetovni zakon nema primat nad crkvenim, niti crkveni nad svjetovnim. Naime, svaki od njih regulira drugo područje, a Crkva i država su odvojene i tako treba ostati. No, ovdje se ne radi o zakonima (Codex iuris canonici - crkveni, i Ustav te drugi zakoni RH). Crkveni zakon regulira odnose unutar Crkve, i samo posredno dotiče, ali ne regulira, moralna pitanja kao takva. Ona su utemeljena na Evanđelju, a uobličena u crkvenu doktrinu iz koje su formulirane pojedine vjerske dogme.

Sotoniziranje Milanovićeve vlade

Što znači „sotonizirati" neku, pa i vladu kojoj je na čelu Milanović, a ideološki pobočnici su mu Čačić i Pusićka, kad je i sam Krist „sotonizirao" Izabranog Apostola i to riječima s gotovo istim značenjem koje su imale i riječi koje je bio uputio Sotoni u pustinji – Apage Satanas! Odstupi Sotono!

Kršćani, a osobito kler, mora računati na realnu prijetnju da im Demon na kojeg upiru prstom i protiv kojeg se bore, kao Skevinim sinovima u Djelima apostolskim, ne kaže: „Isusa poznajem, i znam tko je Pavao. A tko ste vi?". Dobar primjer imamo u Judi 9. gdje Mihael, najsnažniji od svih Božjih anđela, nije ukorio Sotonu u vlastitoj sili, nego mu je rekao: „Neka bi ti Gospodin zapovjedio da ušutiš!".

Kada crkveni oci Vladu nazivaju sotonskom, nije to poziv na njeno rušenje, već poziv na promjenu njezinih stavova i ponašanja, kako bi mogla vjerodostojno zastupati interese onih koje predstavlja. Ni Krist, nakon poklika Apage nije odbacio Petra, već naprotiv, tako mu je zorno pokazao da je Petar u raskoraku sa svojim poslanjem. Poslanje hrvatske Vlade u 21. stoljeću nije vladanje, već obzirno i odgovorno upravljanje.

Relativiziranje svega i dovođenje u istu ravan keltskih, druidskih ili bilo kojih drugih „štihova" i slavljenje jednoga od prvih mučenika Panonije, sisačkog biskupa Svetog Kvirina, za Crkvu i kršćane, katolike – neprihvatljivo je.

Uzmi, ili ostavi - tu nema prisile

Istina je - Vlado Košić „svojata cijeli jedan grad". Ali - na razini sasvim drugoj od prizemnog grabeža. Razina je to kojom Blaženi Alojzije Stepinac „svojata" hrvatski narod kad kaže: „U ljubavi prema Bogu i mojem hrvatskom narodu ni od koga se ne dam nadvisiti!".

„Moj grad Sisak i cijela Hrvatska moraju odlučiti hoće li slijediti Krista, ili antikrista" ultimativan je stav i Jerko Zovak ga je takvim označio, ali to shvatiti kao „bezmalo poziv na Džihad" potpuno je nekritički. Košić je samo ponovio Kristove riječi: „Ne možete služiti dvojici gospodara!" Dva gospodara su Bog i Đavao - i kao osobe, i kao sinonimi dobra, na jednoj, i zla, na drugoj strani. Jer, doista, služiti grešnom hedonizmu kojeg nudi „uvezena roba" potrošačkog društva, relativiziranje svega i dovođenje u istu ravan keltskih, druidskih ili bilo kojih drugih „štihova" i slavljenje jednoga od prvih mučenika Panonije, sisačkog biskupa Svetog Kvirina, za Crkvu i kršćane, katolike – neprihvatljivo je. Jednako je neprihvatljivo, uz slavljenje Svetog Kvirina, slaviti Sisački partizanski odred. Štoviše, da nije suludo, bilo bi smiješno.

Amnestirano četništvo pod partizanskom surkom

Osuda partizanskih zločina je normalna osuda svakog zločina, a generalna osuda partizana kao zločinaca, isključivo je posljedica izostanka „diferencijacije" među „drugovima" koji svoj boljševizam, antihrvatstvo i amnestirano četništvo kriju pod okriljem partizanske surke i parola o antifašizmu, jer antifašizam, za dobar dio njih, samo i isključivo jest parola.

Kada, i ako ikada, preživjeli borci, partizani, jasno osude četništvo u Srbu, zločine od Bleiburga do zadnje znane i neznane jame u kojoj su, nakon Križnog puta, samo zato što su u glavama stratega boljševičke revolucije, bez obzira što se dobrim dijelom radilo o starcima, ženama, djeci i općenito civilima, predstavljali opasnost po nju samu, bez suda skončali mnogi (ne licitiram brojkama)  – tek tada ću i ja partizane prestati generalno nazivati zločincima.