PO broju stradalih, sustavnosti u "izvedbi” i karakteru nedjela, holokaust je najveći zločin u povijesti čovječanstva. Ovih dana u godini, a povodom obljetnice oslobođenja nacističkog logora smrti u Auschwitzu, prisjećamo se politike koja je židovskom narodu donijela neopisivu tragediju, a njemačkom narodu neopisivu sramotu, piše Hrvoje Klasić za Net.hr.

Prema dostupnim podacima, 1941. na teritoriju NDH živjelo je oko 39 tisuća Židova. Od tog broja svega devet tisuća, odnosno oko 20 posto je dočekalo kraj rata.

I premda je bez svake sumnje odgovornost Nijemaca za holokaust najveća, brojne države su se tih godina trudile pokazati lojalnost Adolfu Hitleru, između ostalog i istrebljenjem svojih sugrađana židovskog podrijetla. U tom natjecanju u sprovođenju zločinačkog projekta i Hrvati su svoje konje za trku imali. S obzirom na rezultate "konačnog rješenja”, itekakve konje. Zvali su se ustaše.

Samo mali podsjetnik na holokaust po ustaškom scenariju. Svega nekoliko dana nakon proglašenja NDH počeo je obračun sa Židovima. Najprije im je oduzeto pravo na državljanstvo jer, za razliku od Hrvata, nisu bili arijskog rasnog podrijetla. Zatim im je, s ciljem "zaštite arijske krvi i časti”, zabranjeno sklapanje brakova s pripadnicima hrvatskog naroda. Uskoro su uslijedili različiti oblici diskriminacije i ograničenja poput zabrane "sudjelovanja u radu, organizacijama i ustanovama društvenog, omladinskog, športskog i kulturnog života… a napose u književnosti, novinarstvu, likovnoj i glazbenoj umjetnosti, urbanizmu, kazalištu i filmu”.

Oznaka na lijevoj strani prsa

Nisu više smjeli stanovati u određenim dijelovima grada, kretati se po centru i zadržavati u parkovima, ulaziti u restorane, hotele, kina i kazališta, kupati se na kupalištima, biti članovi sportskih klubova; morali su predati radio-uređaje, fotoaparate, skije, veste, rukavice itd. Svi Židovi stariji od 14 godina morali su u javnosti na lijevoj strani prsa nositi posebnu oznaku u obliku okrugle limene pločice žute boje s velikim crnim slovom "Ž”. Slijedila je konfiskacija poduzeća, trgovačkih radnji i pljačka pokretne i nepokretne imovine. Gotovo istovremeno s javnim sramoćenjem i osiromašivanjem, ustaše započinju i sa sistematskim uništavanjem židovskog naroda.

Dio Židova s područja NDH transportiran je u Auschwitz i ostale logore pod upravom nacista, a dio je svoj život skončao u Jasenovcu i drugim logorima pod ustaškom upravom. Prema dostupnim podacima, 1941. na teritoriju NDH živjelo je oko 39 tisuća Židova. Od tog broja svega devet tisuća, odnosno oko 20 posto je dočekalo kraj rata.

Čega bi se Hrvati danas, u 21. stoljeću, trebali sjećati kada je u pitanju holokaust?

Ne smijemo zaboraviti žrtve

Prije svega žrtava. Svih onih nedužnih ljudi, žena, djece i staraca koji su ubijeni zato što su proglašeni opasnošću po rasnu i etničku čistoću hrvatskog naroda i države. Međutim, sjećanje na holokaust ne smije biti ograničeno samo na žrtve. Važno je pamtiti i zločince. Ne samo Pavelića, Luburića, Slavka i Didu Kvaternika. Ne smijemo zaboraviti ni ministra u vladi NDH Milu Budaka koji je sudjelovao u donošenju rasnih zakona i koji je svojim javnim izjavama poticao na mržnju i obračun s "nepoželjnima”.

Ne smijemo zaboraviti Julija Makanca ministra zaduženog, između ostalog, i za duhovni odgoj ustaške mladeži, koji je poučavao mlade Hrvate kako bi se trebalo ponašati prema pripadnicima niževrijednih naroda: "Narodi, u kojima nema vrlina, nemaju prava tražiti za sebe slobodan i nezavisan život… Zato si svaka zajednica uzima pravo da istrijebi, uništi ili bar učini neškodljivima one pojedince, koji je radi posvemašnjega nedostatka vrlina slabe i upropaštavaju”.

Ne smijemo zaboraviti ustaški pozdrav "Za dom spremni” kojim su potpisivane zapovijedi o masovnim ubojstvima, kao ni logor Jasenovac u kojem je ubijeno više od 80 tisuća ljudi. Ne samo da spomenuto ne smijemo zaboraviti nego bez ikakve rezerve moramo osuđivati sve što ima ikakve veze s NDH i ustaškim režimom.

ZDS, Jasenovac i Mala Floramye

Ali, ni to nije dovoljno. Govoriti o holokaustu znači i govoriti o slavljenju i opravdavanju onih odgovornih za holokaust, i umanjivanju i negiranju karaktera holokausta. Konkretno, to je ono kada predsjednik Hrvatskog sabora 1998. izjavi kako Jasenovac, u kojem je ubijeno gotovo 100 tisuća ljudi, nije bio "ni lječilište ni mučilište”, te kao dokaz ponudi svoje viđenje atmosfere koja je vladala u logoru: "eto, treba znati da su jasenovački logoraši u okviru dramske sekcije na scenu postavili Tijardovićevu operetu Mala Floramye”.

To je i ono kada u mjesečniku "Nezavisna Država Hrvatska”, koji je izdavao zet Ante Pavelića, 1996. osvane članak u kojem autor govori o "časnim simbolima i imenima ustaških heroja”, a sebe nazove "njihovim štovateljem i sljedbenikom”, i onda jednoga dana isti taj autor postane ministar u vladi demokratske Hrvatske. To je i ono kada se potpredsjednik Sabora 2016. prisjeća ubijenih ustaša na kraju rata i naglasi da "njihova borba za svoj hrvatski narod živi u svima nama… a njihova žrtva nikada neće biti zaboravljena”.

Ili kada ministar u hrvatskoj vladi 2019. u svojoj kući drži sliku poglavnika NDH Ante Pavelića. Ili kada predsjednica Hrvatske, govoreći o politici istog tog Pavelića, niti jednom riječju ne spomene holokaust nego kao "fatalne pogreške” istakne "razne zločine nad Hrvatima”. To je i ono kada se po stadionima i koncertima masovno uzvikuje ustaški pozdrav "Za dom spremni” bez straha da će itko zbog toga snositi ikakve posljedice. Kada se državnim novcem financiraju udruženja koja negiraju zločinački karakter logora Jasenovac i genocidni karakter ustaškog režima. Ili kada u državi koja obilježava Međunarodni dan sjećanja na žrtve holokausta po gradovima postoje ulice imenovane po provoditeljima holokausta, ustašama Mili Budaku i Juliju Makancu.

Siguran sam da većina građana Hrvatske iskreno žali žrtve holokausta i osuđuje političare i politike odgovorne za taj zločin. Ali je evidentno da još uvijek ima i onih koji svojim izjavama o NDH i ustaškom pokretu sramote Hrvatsku i nanose joj štetu. Na promjenu njihovih stavova vjerojatno nitko ne može utjecati. Ono što svatko kome je stalo do Hrvatske može jest utjecati da ti pojedinci u budućnosti postanu politički i društveno nebitni marginalci.