Prvo međunarodno suđenje u povijesti otvoreno je 20. studenoga 1945. u Nuernbergu. Najvažnije nacističke dužnosnike čekalo je suočenje s pravdom.

Među 21 optuženikom bio je i predodređeni Hitlerov nasljednik Hermann Goering.

Saveznici su se još od 1943. pripremali kazniti nacističke ratne zločince i dogovorili su se da će im suditi čim ih poraze.

Samo pola godine nakon završetka Drugog svjetskog rata, tužitelji iz četiri pobjedničke zemlje prikupili su 300.000 izjava svjedoka i 6600 drugih dokaza.

Nuernberg, bivši njemački carski grad, bio je u ruševinama, ali su glavna sudnica i obližnji zatvor ostali netaknuti.

Bilo je tu i namjerne simbolike jer je grad prije rata bio glavno poprište masovnih nacističkih parada i marševa. Ondje su 1935. godine usvojeni i zloglasni rasistički zakoni.

Zločini protiv čovječnosti

Britanski sudac Geoffrey Lawrence u 10 sati obratio se prepunoj sudnici i kazao: "Ovo suđenje, koje će sada početi, jedinstveno je u analima pravnog poretka”.

Američki tužitelj Robert Jackson prvi se obratio sudu. "Stvarni tužitelj u ovom postupku je civilizacija”, rekao je uvodnom obraćanju kojim je ostavio dubok dojam na sud i na javnost.

U optuženičkim klupama sjedili su najviši nacistički dužnosnici osim Hitlera, Josepha Goebbelsa i Heinricha Himmlera, koji su počinili samoubojstva.

Među njima su bili Goering, druga najmoćnija figura režima, Hiterov suradnik Rudolf Hess, nacistički ideolog Alfred Rosenberg, organizator radnih logora Fritz Sauckel, bivši ministar vanjskih poslova Joachim von Ribbentrop i generali Alfred Jodl i Wilhelm Keitel.

Prvi put u povijesti u optužnicu su bili uključeni zločini protiv čovječnosti. Svi optuženici na to su odgovorili "nicht schuldig” (nisam kriv).

Šokantni dokazi

Proces su brzo obilježili šokatni dokazi zlostavljanja i ubijanja u nacističkim radnim logorima i logorima smrti.

"Sauckel je zadrhtao kad je prikazana pećnica krematorija u Buchenwaldu. Julius Streicher, šef nacističkog propagandnog lista, vrtio je glavom u nevjerici kad je pokazana svjetiljka od ljudske kože.

Wilhelm Frick (koji je sastavio antisemitske Nirnberške zakone) bio je skeptičan prema izjavi liječnice koja je opisivala eksperimente nad zatočenicima u Belsenu”, zapisao je u svom dnevniku Gustave Gilbert, zatvorski psiholog na suđenju.

Među 33 svjedoka optužbe, francuska borkinja otpora Marie-Claude Vaillant-Couturier, koja je preživjela logore Auschwitz-Birkenau i Ravensbrueck, svjedočila je o ženama koje su rodile u logoru, a zatim su im novorođenčad utapali pred očima.

"Prije nego što sam se obratila sudu, prošla sam vrlo sporo pokraj optuženika. Željela sam ih vidjeti izbliza. Željela sam znati kako izgledaju ljudi koji su sposobni za takve monstruozne zločine”, izjavila je kasnije.

Nakon 218 dana suđenja presude su izrečene 1. listopada 1946. Dvanaestorica optuženika osuđena su na smrt, među kojima jedan u odsutnosti – Hitlerov osobni tajnik Martin Bormann.

Sud nije znao da je Bormann već mrtav.

Trojica su osuđena na doživotni zatvor, dvojica na 20 godina, a po jedan na 15 i 10 godina iza rešetaka.

Trojica su oslobođena, na iznenađenje mnogih, ali to je sudu očuvalo ugled neovisnog tijela.

Goeringovo samoubojstvo

Nirnberški proces nije izbjegao kritike da je to još jedan slučaj pravde pobjednika.

Tužitelji su zatvorili oba oka na sovjetske zločine, posebno na masakr u Katynskoj šumi.

Nije se spominjao niti predratni nacističko-sovjetski sporazum o nenapadanju.

Osuđenici na smrt obješeni su šesnaest dana nakon presude. Goering se ubio nekoliko sati prije progutavši kapsulu cijanida jer je želio izbjeći vješala, "smrt nedostojnu vojnika”.

Sva tijela su kremirana, a pepeo je bačen u pritoke Isara kako im grobovi ne bi postali mjesta hodočašća nacističkih simpatizera. (Izvor: Novi list)