TAJNICA u prostoriji ispred premijerova kabineta pogleda konobara koji je upravo ulazio u njenu sobu gurajući kolica s mineralnom vodom i osvježavajućim sokovima. Ništa nije rekla, samo mu je pokazala rukom da ne može ući u premijerov kabinet.

- Zašto? - upitao je konobar Marko koji je u Banskim dvorima radio tek tri mjeseca. Imao je premalo iskustva da bi znao koja su pitanja neumjesna, no tajnica je bila dobrohotna osoba pa je kratko odgovorila:

- Premijer je okupio najuži krug suradnika. Rečeno je da nitko ne ulazi dok ne završe.

- Dok ne završe, što? - radoznalo će konobar.

- Igru.

- Igre prijestolja? - opet će konobar.

Tajnica nije odgovorila pa konobar sjedne tik do zida koji je dijelio prostoriju od premijerova kabineta. „Kakva je to dovraga igra u pitanju?“, pomisli konobar, „i kakve se igre igraju u premijerovu uredu? Nije vrag da kartaju belot, ili poker, ne daj bože?“, bogohulno je razmišljao ne nalazeći suvisli odgovor. Kopkalo ga je što se događalo iza tapeciranih vrata. Kog se to vraga događa da ni konobar ne smije ući s bocama Jane i prirodnih sokova. Šef ga je poslao da provjeri ima li dovoljno napitaka u premijerovu kabinetu, a on ne može dalje od vrata. Čudna situacija.

- To se događa jednom-dvaput godišnje - reče tajnica konobaru. - Strpi se, mislim da neće još dugo. Iz iskustva znam da takve igre nikad ne traju duže od sat. Tako da bi uskoro trebalo završiti.

Konobar je htio pitati o kakvoj je igri riječ, ali tajnica se zadubila u nekakve papire pa je nije želio ometati. Ali sjeti se igre prisluškivanja koju su kao djeca rado igrali u razredu. Njihovu učionicu dijelio je zid od zbornice pa bi se pod odmorom svi znali umiriti, tihi kao bubice, dok bi on prislonio uho uza zid i prenosio im što se događa u zbornici. Mladi Marko s vremenom je toliko izvježbao sluh da je nepogrešivo mogao prepričati ostalim učenicima što se događa u zbornici. Nastavnik tehničkog odgoja bio je osobito grlat i volio je pričati masne viceve. Pa bi se svi u razredu valjali od smijeha kad bi im Marko, onako u originalu, prepričao vic kojeg je upravo čuo. Toliko je izvježbao sluh da je mogao razaznati ne samo riječi, već i uzdisaje. Jednom, bila je zima, dobro se sjeća, završio je šesti sat, vani je bio mrak, nastavnici su već otišli iz škole. Ali, iz nekog razloga, kad je u učionici ostao samo s još dvojicom prijatelja, naslonio je uho na zid i čuo uzdahe i nešto nalik jecanju. Uzdasi su postajali sve glasniji i brži, pa Marko nije shvatio o čemu se radi. Pozvao je Predraga, najstarijeg učenika u razredu, dvostrukog ponavljača, pa su ga od milja zvali Otata. Predrag, zvani Otata, naslono glavu na zid i reče: „Ševe se i to, bogami, dobro“.

Još su malo uživali slušajući što se događa u zbornici, a kad je zavladala tišina, polako izađoše iz učionice. Gotovo su se sudarili s mlađahnom profesoricom matematike i direktorom koji su upravio izlazili iz zbornice.

Konobar Marko nasloni uho na zid koji je dijelio prostoriju s premijerovim kabinetom. Htio je isprobati služi li ga sluh kao nekad.

- Hajdemo pola, pola - čuo je iz premijerova kabineta ali nije bio siguran je li to njegov glas.

Zatim je zavladalo kratko zatišje. Isti glas ubrzo je rekao.

- A da probamo: zovi džokera?

„Kužim“, pomisli konobar, ali još nije bio posve siguran da to kaže i tajnici. Uho mu se skoro zalijepilo za zid i sva sreća da je u prostoriji tajnice vladala grobna tišina.

- Ostaje nam još da pitamo publiku … čuo je glas iz premijerova kabineta.

Konobar Marko sada je bio sto posto siguran.

- Znam što igraju unutra. Jasno mi je - reče ushićeno zbunjenoj tajnici. - To može biti samo jedno: spominju pola-pola, zovi džokera, pitaj publiku… Igraju onu popularnu: Tko želi biti milijunaš!

- Ne - reče hladno tajnica. - Njih ta igra ne zanima. Oni već jesu milijunaši.

- Nego? Nego što? Nema druge igre u kojoj su te tri mogućnosti. Siguran sam, igraju: Tko želi biti milijunaš.

- Nisi u pravu - reče samouvjereno tajnica. - Ne igraju Tko želi biti milijunaš. Igraju: Tko želi biti ministar.