- Nemoguća misija – kaže u Banskim dvorima svom malom timu gospođa iz protokola zadužena u hrvatskoj Vladi za organizaciju premijerova boravka u Kinu. Njen je zadatak neizvodiv. I prije je bilo teških trenutaka i kompliciranih situacija, ali s ovakvom se još nikada nije srela.

- Mission impossible – kaže četiri kilometara sjevernije, na Pantovčaku, svom malom timu, osoba zadužena za predsjednikov boravak u Kninu. Njen je zadatak potpuno neizvodiv, pa ga je usporedila s naslovom serije koja je proslavila Toma Cruisea. I prije je bilo teških trenutaka i kompliciranih, zamršenih situacija, ali s ovakvom, poput ove, još se nikada nije srela.

I na Pantovčaku i u Banskim dvorima maju isti zadatak, ali šefovi su im strogo zabranili međusobnu komunikaciju. Nema razgovora. Nema dogovora, ali u Kninu sve treba izgledati normalno. Javnost ne smije vidjeti duboku podijeljenost u državnom vrhu. Nipošto. Praznik je to, tri u jedan: Dan pobjede, dan domovinske zahvalnosti i dan hrvatskih branitelja. Na obilježavanju Oluje u Kninu sve mora proći bez crnih, olujnih oblaka, sve mora izgledati kao bistro plavo nebo. Kao da dvojicu čelnih ljudi ne dijeli tamni ponor, širi, dublji i veći od Grand Canyona, već kao da ih spaja veseli šumski potočić kojim teče med i mlijeko. Na jednoj strani obale potočića kojeg je moguće preskočiti bez zaleta, s mjesta, stoji predsjednik, na drugoj premijer. Potok je toliko malen i toliko dražestan, da se, stojeći na suprotnim obalama, dvojica čelnih ljudi mogu lako rukovati.

Tako treba izgledati njihov susret u Kninu. Mora se pokazati jedinstvo zemlje. Jer, kao što je rekao jedan general: da nismo bili jedinstveni 1995., ne bismo danas bili ovdje na Kninskoj tvrđavi.

- Ovo u Kninu mora izgledati kao u kinu – opisuje u Banskim dvorima svom malom timu gospođa iz protokola zadužena u hrvatskoj Vladi za organizaciju premijerova boravka u Kinu. Ne zna kao to izvesti, ali zna kako mora izgledati: kao u dobrom filmu, spektakularno i uzbudljivo, gdje sve glatko teče, gdje glumci bespogovorno slijede upute režisera, u filmu s dvojicom glavnih junaka i puno statista. Obojica junaka su pozitivci, među njima vlada sklad i prijateljstvo, moglo bi se reći i svojevrsna ljubav, a sve u interesu njihovog naroda, kojeg u filmu glume brojni statisti.

- Ovo u Kninu mora izgledati kao u kinu ­- pojašnjava četiri kilometara sjevernije, na brežuljkastom Pantovčaku, svom omanjem timu, osoba zadužena za predsjednikov boravak na obilježavanju Oluje. Nije mu uopće jasno kako to izvesti, ali zna da mora biti kao na filmu, kao u kinu, sve pomno izrežirano, svaki detalj brižljivo i pametno osmišljen. - Vidite, veli, savjetovat ćemo predsjedniku da potpuno ignorira osobu koja do njega sjedi. Onako kao da je uopće nema. Kao da je ondje prazna stolica. Ali da to izgleda spontano. I neka malo, da ipak bude radnje, kucka po mobitelu, kao da odgovara na SMS poruke. Pa onda srkne gutljaj vode iz bočice, pa načini malu, laganu grimasu, blago zaškilji da zaštiti oči od sunca.

- Ovo u Kninu mora biti kao u kinu ­– nastavlja četiri kilometara južnije, u tišini Banskih dvora, započetu rečenicu svom omanjem timu, osoba zadužena za premijerov boravak na obilježavanju obljetnice Oluje. Jasno mu je da premijer pored predsjednika ne može sjediti nijem poput mumije, zagonetan kao sfinga. Nekakve akcije mora biti. Mobitel je odličan rekvizit, s vremena na vrijeme gleda na zaslon je li stigla kakva poruka. Ili napiše SMS. Popije gutljaj Jane, blago se namršti kako bi se zaštitio od vreline sunca. I ne gleda prema susjedu.

- Sjajno – rekoše istodobno šefovi protokola u Banskim dvorima i na Pantovčaku, kao da su se međusobno dogovorili. Ali, poštujući naredbe svojih šefova nisu progovorili ni riječ. Do istog zaključka došli su nekako intuitivno, nebeskom providnošću, telepatski, stjecajem sretnih podudarnosti, kakve se rijetko događaju, ali se ponekad znadu zbiti.

Ostalo je još samo da riješe na kojoj će udaljenosti njihovi šefovi sjediti jedan od drugoga. Dobili su samo šture naputke: što dalje, to bolje. Ali pametni su to ljudi. Znaju oni da na istom događaju, u isto vrijeme, šef države i premijer, ne mogu sjediti toliko daleko jedan od drugoga koliko bi to htjeli. Kao da je između njih Grand Canyon.

- Sve bi bilo lakše da nisu ukinute mjere stožera koje su u borbi protiv pandemije strogo propisivale socijalnu distancu - nekom božjom providnošću, čudnom koincidencijom, kao da telepatski razmjenjuju misli - glasno su razmišljali šefovi protokola, udaljeni četiri kilometra jedan od drugoga, prvi u hladovini Banskih dvora, drugi na brežuljastom Pantovčaku. I obojici im, istodobno, sine spasonosna misao. Budu li novinari pitali zašto su predsjednik i premijer u Kninu sjedili na tolikoj, neprirodnoj udaljenosti jedan o drugog, imat će sjajan odgovor:

- To je zbog mjera predostrožnosti. Zbog asocijalne distance.