U nedjelju, 5. listopada, ponovno smo imali izbore, doduše ne osobito važne, ali zato ništa manje zanimljivije od lokalnih, nacionalnih ili predsjedničkih. Biralo se 75 vijećnika iz redova osam nacionalnih manjina i Hrvata u onim općinama gdje su u manjini. Najzanimljivije je bilo u Murskom Središću gdje se birao gradski vijećnik romske manjine. Pravo glasa imalo je 270 Roma, ali samo četvero ih je izašlo na birališta. Tri glasačka listića bila su nevažeća, a sa samo jedinim važećim listićem izabran je novi gradski vijećnika, predstavnik Roma. 'Istina je da sam svojim Romima rekao da ne izlaze na izbore iz protesta! Zašto? Jer sam na izborima za zamjenika župana pokraden', rekao je novi gradski vijećnik, priznavši kako je taj jedan jedini glas kojeg je dobio bio njegov. Kaže, htio je pokazati kako se i s jednim glasom može ući u Gradsko vijeće. I dokazao da načelo jedan čovjek - jedan glas savršeno funkcionira kada na izborima dobijete i jedan glas.

Puno se pričalo prošloga tjedna o bivšem ministru zdravstva, Viliju Berošu, koji je nakon uhićenja i istražnog zatvora dobio posao u struci; zaposlili su ga u zagrebačkoj Vinogradskoj bolnici. Neki misle kako baš nije pametno da se čovjeka za koga se sumnja na teški kriminal zaposli na važnom mjestu i pitaju se kako će pacijent imati povjerenje prema takvom liječniku. Bivši ministar zdravstva dobio je podršku svoje stranke, a jedan istaknuti član objasnio je to ovako: pa neće valjda nekakvi komiteti odlučivati gdje će tko raditi. Čini se ipak da je u ovom slučaju odlučio komitet, samo što se taj komitet sada zove stranka. Pa je bolničko povjerenstvo, nakon odluke stranke, koja se ponaša kao nekadašnji komitet, jednoglasno odlučilo da je se Beroš vrati na radino mjesto neurokirurga. A to kako se osjeća pacijent na operacijskom stolu kada, bivši ministar zdravstva, usred operacije prepušta posao mlađem, manje iskusnom kolegi i kaže: Dajte to završite kako god znadete, ja žurim na sudsku raspravu.

Bez vode ne možemo i poznato je da ćemo u nedostatku vode brže umrijeti nego nedostaje li nam hrane. Neki čak kažu kako bi ratovi u budućnosti mogli počinjati zbog manjka vode jer je nema dovoljno. Na sreću Hrvatska nije među njima i vode imamo dovoljno. Međutim, u tjednu iza nas objavljen je podatak kako u Hrvatskoj od vode koja se crpi iz rezervoara, ili podzemnih izvora, do slavina u kućanstvima ili industrijskim pogonima stigne tek polovina vode. Druga polovica vode rasipa se uokolo zbog zastarjele vodovodne mreže i instalacija. U nekim slučajevi radi se o mreži starijoj od pola stoljeća koja svako malo puca, pa se s vodom ponašamo kao pijani milijarderi. No, milijarderi se kad-tad otrijezne, ali mi uporno rasipamo vodu.

Europarlamentarci su upravo izglasali da se nazivi proizvoda poput odreska, burgera ili kobasica mogu zvati samo ako su životinjskog podrijetla. Dakle nema više vege odrezaka, vege burgera ili vege kobasica, kao ni vege pašteta. Za takve biljne proizvode predložili su nazive poput vege diskovi ili vege cjevčice, što bi trebalo postati inačicom dosadašnjih vege burgera, odnosno vege kobasica. Odmah su skočili članovi Udruge Prijatelji životinja koji korištenje takvih naziva smatraju štetnima i u tome vide lobiranje mesne industrije koja želi zabraniti da biljni proizvodi nose nazive poput burgera ili kobasica. Iz Udruge Prijatelji životinja kažu da mnogi potrošači, vegani ili vegetarijanci, žele okus sličan mesu, ali da pri tom hrana koju jedu ne utječe na okoliš ili životinje. Bilo bi zgodno znati što o svemu misli udruga Prijatelji biljaka, naravno ako takva uopće postoji.

Prošloga tjedna obilježen je Svjetski dan metalnog zdravlja. Saznali smo da je više od 80 posto građana, kad je o mentalnom zdravlju riječ, zadovoljno svojim životom. Ipak, da nije sve tako bajno pokazuju podatci koji kažu kako gotovo 70 posto građana ima povremenih problema sa spavanjem dok se čak 84 posto povremeno osjeća tužno ili nesretno. Psiholozi koji su radili ta istraživanja sve više kod građana opažaju ono što zovu 'tiha usamljenost'. Slično je i s društvenom podrškom, jer samo trećina hrvatskih građana smatra kako socijalnu podršku imaju tek povremeno ili vrlo rijetko. Najranjivije skupine su žene i osobe mlađe od 25 godina, a stresu najviše podliježu nezaposleni i građani nižeg obrazovanja. Broj onih kojima treba stručna pomoć porastao je sa 6 na 8 posto. Unatoč laganom porastu općeg zadovoljstva, kvaliteta života hrvatskih građana ostaje ista i uglavnom se svodi na pitanje kako razvući primanja da traju od prvog do posljednjeg dana u mjesecu.

U životu, čini se, nije toliko važno biti sretan koliko spretan.