- Ovo je moj posljednji Uskrs, posljednji, ali najljepši - reče Ante slabašnim staračkim glasom. Bilo mu je 97. Jedan od onih staraca koje tijelo izdaje prije uma.

- Moj posljednji Uskrs, ali najljepši - ponovi.

- Uvijek to govoriš, tata. Slušam to bar dvadeset godina - reče Antin sin koji se također zvao Ante. - Ponavljaš to iz godine u godinu, a još malo pa ćeš sto.

Blagdanski je stol; kuhana šunka jutros je blagoslovljena u crkvi; mladi luk i kuhana jaja: plava, zelena, crvena. Antin praunuku, koji se također zvao Ante, jučer je pisanice ukrasio naljepnicama pa su izgledale još ljepše.

- Vidiš djede - reče njegov otac, također Ante, najstarijem. - Vidiš kako su lijepa.

Starac je rezao šunku na tanke komadiće i gurao prema rubu tanjura. Potom kuhano jaje prereže na četiri dijela i posoli. Onda se dohvati luka. Rezao je zelena perca, pa bijelu glavicu. Volio je tih nekoliko dana u godini kad bi ga sin Ante iz staračkog doma doveo u raskošnu kuću na rubu grada. Četiri generacije našle bi se zajedno: praunuk, unuk, sin i djed. Četiri Ante za istim stolom.

- I,  kako je u domu, djede? - upita Antin unuk, nakon što su promrmljali molitvu. Najmlađi Ante, bilo mu je deset godina, bacio se na komad šunke. Jedva je dočekao, krenuo je prema najboljem komadu već ranije, ali ga je mati klepnula po prstima i prijekorno pogledala. - Pričekaj da se pomolimo - rekla je.

- Sve balavurdija oko mene. Jedva da su prevalili sedamdesetu. Djeca - reče najstariji Ante. - Svima im mogu biti otac. A ništa još nisu naučili, ništa.

- Kako to misliš, tata? - upita Antin sin.

Najmlađi, Ante IV. mlatio je po šunki i jajima, luk ga nije zanimao.

- Učili ih glupostima u onim komunističkim školama, pa ništa ne znaju. Nekakve ofenzive, spominju, Sutjeska, Neretva, što ti ja znam. Nisu svi imali sreću poput vas pa da ih roditelji bar nečem nauče, kad već u školi nisu.

- I mi učimo u školi o ratu - reče Antin praunuku, najmlađi Ante. Ali nitko nas ne uči, to, kako si rekao…

- Drugi je to rat, momčino. Domovinski - reče Ante II., sin najstarijeg, svom unuku, Anti najmlađem.

- I ti balavci oko mene u domu, klepeću koješta, bože me sačuvaj. Još mi se i rugaju. Jednog sam klepnuo štapom kad je rekao: „A, imenjak ti 45. zbrisao u Argentinu“. Bubnuo sam ga po glavi pa se smirio.

Starac je dugo žvakao komadić šunke, a onda upita: - Nego, gdje mi je odora?

- Gdje i uvijek. Čista i spremljena. U ormaru.

- Hajde Anka, donesi je - reče sin najstarijeg Ante supruzi. Ova poslušno ustane i vrati se za tren.

- Još bih je jednom obukao - reče starac zadivljeno gledajući crnu vojničku uniformu. - Zadnji put.

- Znaš da ne možeš, tata. Sad ti je prevelika, nisi više kao što si bio nekad, u najboljim godina.

- Daj mi makar kapu - reče najstariji Ante.

Anka je poslušno dohvati i doda starcu. Ovaj uzme krpenu salvetu sa stola, pažljivo okrene kapu i obriše sjajno, metalno U. Nježno ga poljubi. Onako kako se ljubi usnulo dijete. Stavi kapu na glavu i reče:

- Ovo je moj posljednji Uskrs, ali najljepši. Važno je da sam to doživio, sad mogu umrijeti.

Trojica Ante, sin, unuk i praunuku, pogledaše četvrtog, najstarijeg.

- O čemu ti to, tata? Dogurat ćeš ti do stote, pa onda ispočetka.

Najstariji Ante skine kapu s glave i ponovno poljubi sjajno metalno U. Doda je sinu, ovaj učini isto. Pa doda kapu unuku najstarijeg Ante, Anti III. Ovaj je pak doda praunuku najstarijeg Ante. Ante najmlađi malo je oklijevao, uzme salvetu sa stola, obriše metalno U na kapi, pa ga ovlaš poljubi.

Najstarijem Anti zaiskri suza u oku.

- Kad bi se bar država i crkva dogovorili. Da uvijek bude tako. Da Uskrs uvijek, kao ove godine bude, 9. travnja.

Antin unuk, Ante III., pomiluje djeda po sijedoj glavi. - Zašto djede? Uskrs je uvijek Uskrs. I sljedeći ćemo se okupiti, kao uvijek, kao svake godine do sada.

- Ovaj je Uskrs poseban. Moj najljepši. Sada mogu mirno umrijeti. Dočekao sam da i 10. travnja bude blagdanski, neradni dan.