SVAKI je čovjek često u prilici nešto popisivati. Kada odlazimo u trgovinu popisujemo namirnice koje nam trebaju. Ako imamo više obaveza tijekom jednog dana, kako ne bismo koju zaboravili, mi ih popišemo. Svaka ozbiljna tvrtka, manja ili veća, najmanje jednom godišnje vrši popis roba. Da se ne popisuju samo stvari, postoji i popis stanovništva.

Popis stanovništva služi statistikama i statističarima kako bi pokazali ovo ili ono. Njih je više nego nas ili nas je više nego njih. Najčešće. 

Državi bi popis trebao služiti za vođenje gospodarske i drugih politika.

Zbog pandemije, popis stanovništva je trebao početi u travnju, odgođen za rujan i listopad, mada je više zaraženih u rujnu i listopadu nego u travnju. 

Ovogodišnji će popis stanovništva u Hrvatskoj koštat preko 170 milijuna kuna. I ako nas, recimo, na popisu bude četiri milijuna živih, dolazimo do podatka da se na svaku popisanu osobu utroši više od 42 kune. Četveročlana obitelj košta skoro 170 kuna. Jest da država plaća, ali našim novcem. Nismo baš ni jeftini.

Svaka ozbiljnija ili razvijenija država ima svoj registar stanovništva. Primjerice, susjedna nam Slovenija registar stanovništva provede za nešto malo više od milijun eura. Ali zašto bismo se mi ugledali na Sloveniju ili neku drugu ozbiljnu i razvijenu državu? 

Navodno je prvi popis stanovnika u nekoj državi bio onaj u starom Babilonskom carstvu, a to je bilo prije više od šest tisuća godina. I tada su Babilonci, osim stanovnika, popisivali koliko netko posjeduje domaćih životinja ili koliko kilograma meda ima ili kolike su mu zalihe putra. Prošlo je više od šest tisuća godina, a mi imamo ista ili slična pitanja.

Jedina novost ovogodišnjeg popisa jeste „free samopopisivanje", koje je mnogima komplicirano, a starijima i nemoguće. 

Kad završi ovaj popis, znat ćemo u koliko kvadrata živimo, koliko imamo vodokotlića, koliko zahoda, kuhinja. Znat ćemo i točan broj krava, bikova, kokoši, pčela, ovaca ili janjića. Ako, do tada, neko od janjića ne „strada."

Stari Babilonci nisu znali koliko imaju računala, mobitela, tableta ili automobila. Nisu znali jer ih nisu imali. Nakon što završi i naš popis, kao i stari Babilonci, ni mi nećemo znati koliko imamo računala, mobitela, tableta ili automobila. Uz broj stanovnika, politiku i političare najviše zanima nacionalno opredjeljenje ljudi te njihov vjerski svjetonazor. Osim vodokotilća i zahoda, bitno je vidjeti koliko ima Hrvata, Srba, Bošnjaka, Roma… Bitnije je znati koliko ima katolika, pravoslavaca, muslimana, ateista,… Nije samo kod nas nacionalizam ključna odrednica popisa. Jednako je to, ili izraženije, u svim državama bivše Jugoslavije. 

Nekada su u toj Jugoslaviji živjela oko 22 milijuna ljudi. Bila je to pristojna država, nit' bogata, nit' siromašna. Život u bivšoj Jugoslaviji za neke istočnoeuropske države bio je prava utopija, a političari iz nama mrske i omražene bivše države imali su važnu ulogu unutar svoje države, ali i u međunarodnim procesima.

Usporedimo li novi popis stanovništva s onim zadnjim iz bivše nam države, vidjet ćemo da na ovom prostoru nedostaje nekoliko milijuna ljudi. Sigurno ne zato što nam je dobro. I ono ključno što možemo uvidjeti, ova regija bivše nam države postala je mjesto po pitanju standarda života i demokratizacije daleko ispod europskog prosjeka, pa čak daleko i od istočnoeuropskih zemalja za koje smo nekad bili uzor. Jednostavno rečeno, Europa je napredovala u svim segmentima, a mi ne samo da smo ostali u mjestu, nego smo krupnim koracima otišli nazad, zapevši u glibu i blatu nacionalizma i nedemokratičnosti.

U nekim državama bivše Jugoslavije popisi su odgađani ili čak prekidani, a ključni razlog je brojanje krvnih zrnaca. I kod nas su se povele razne kampanje kada je nacionalna opredijeljenost u pitanju. Kampanje „Budi e-Srbin", ili „Josip će se izjasniti kao Hrvat, Dušanka kao Srpkinja, što će reći Emir?", samo pokazuju koliko je bitno pripadati određenoj nacionalnoj skupini ili nečijem plemenu. 

Osim što ćemo ostati uskraćeni za broj računala ili mobitela u Lijepoj Našoj, ostat ćemo uskraćeni i za mnoge druge podatke.

Ključni podatci koji bi trebali zabrinjavati politiku i političare, sve stranke pa i one osuđene te presuđene, jesu sljedeći: broj radnika i umirovljenika u Lijepoj Našoj je jedan naprema jedan, Hrvatska je jedna od deset najstarijih nacija na svijetu, životni standard je daleko ispod prosjeka EU, svake godine sve je više umrlih u odnosu na broj rođenih. Kada tomu dodamo sve iseljenje posljednje desetljeće - crno nam se piše. A koliko crno, iz popisa stanovništva nećemo saznati.