PO dolasku Lava XIV. na mjesto pape, u Verbumu se pojavila knjiga Christophea Henninga – Lav XIV.- Životni profil, ideje i izazovi, kao prva knjiga o novom papi kako bi se svijet upoznao s njegovim životom pa i okolnostima iz kojih se čini kako je vjernicima ovakav čovjek itekako bitan i to baš u ovome trenutku. I uz mnoštvo zanimljivih podataka o papi, o njegovu izboru koji dakako nije slučajan, o velikim izazovima pred njim i nasljeđem voljenoga pape Franje koje se nametnulo kao neizostavno za daljnji život Crkve, postavljeni su izazovi ili zadatci za ovoga papu.

Sve ono što muči vjernike, što može prkositi tradiciji, a o čemu se naveliko raspravlja već duži period, ostaje dalje u domeni izazova iako sam autor spominjući ideju pomirenja shvaća kako je period pontifikata najbolji pokazatelj poslanja i realizacije rješenja za probleme vidljive puno ranije. Osim kronoloških podataka, podataka o životu Roberta Francisa Prevosta, izjava, refleksija i poveznica s prethodnicima, nekoliko riječi je na mene ostavilo dojam puno veći i puno univerzalniji od svega ostaloga. Te riječi su: predanost, ustrajnost i jednostavnost.

Nakon objave o smrti pape Franje, mnogi ljudi su istinski žalili smatrajući kako je baš taj papa bio papa za sve, nevjernike kao i vjernike, jer blagost kojom se uspio približiti ljudima kao i iskrenost i jednostavnost, stavili su ga na vrh ljestvice popularnosti. Mnoge priče vezane za njegov život u pontifikatu pokazale su da ima nade. Nada kao imperativ svakog vjernika izgubi se pred težim izazovima što, dakako, jest ljudski i moguće je razumjeti jer Nebo i Zemlju, vidimo, teško možemo pomiriti. Teoretiziranje zato ne igra veliku ulogu kod ljudi sklonih pesimizmu. Svijet danas, čini se, ne nudi puno čovjeku kako bi se istinski ostvario. Vijesti nas uče tome da svugdje prevladavaju laž, nemoral, krvoproliće, krađa,... sve ono od čega bismo željeli pobjeći.

Papa Franjo je zato bio poput pastira koji nije dopuštao odvajanje ovaca iz stada nudeći im sigurno mjesto na otvorenom. Taj izazov je najteži pa se zato čini kako je papa bio uistinu Petrov nasljednik. Međutim, te simpatije, teško je zaboraviti odjednom i iz toga razloga, Lav XIV. mora i dalje kročiti stopama prethodnika. No, spomenute tri riječi/pojma u knjizi, a vezana za njega, ponovo mogu pružiti nadu.

Krenemo li redom – predanost mora biti prisutna i izbrisati privatne, sebične ambicije pod svaku cijenu. Popularnost je vrlo privlačna, ali sjetimo li se Majke Terezije, vidjet ćemo kako njezina popularnost nije proizašla iz samo intelektualne ili duhovne involviranosti u kršćanski život, nego iz siromaštva koje ju je zahvatilo u punom kapacitetu. Prljati ruke radi drugih, liječiti bez osobitih medicinskih uvjeta i pri tome se boriti sam sa sobom. To je hrabrost! Hrabrosti ne bi bilo bez nade u smislenost svega što se tada doima besmislenim, a ne bi je bilo niti bez predanosti tom pozivu i ustrajnosti unatoč besmislu. A jednostavnost se tada čini kao jedini mogući model primjenjiv u svim situacijama. Približiti se čovjeku možemo samo ako smo jednostavni, ako nas ne zanima kako ćemo tada mi izgledati i kako će nas doživjeti. Ako drugome dajemo ruku, njegova ruka je važna, njegovo ozdravljenje, a ne naša u tom trenutku.

Logika dobra: dobrim se dobro vraća, realizira se samo ako je dobro učinjeno radi dobra i ako je učinjeno bez primisli kako se to dobro treba vratiti. Krug dobra se treba širiti. Ako ga ne širimo, bacamo ga poput lopte u želji da nam se vrati kako bismo je spremili na policu s igračkama - kao podsjetnik na sve ono po čemu smo važni. Ako nas netko zaista zanima, možda se ne bismo trebali uspoređivati i odvajati, nego slušati, šutjeti kad je potrebno, a reagirati onda kada osoba stekne povjerenje. Čin ljubavi puno je teže ostvariti kroz ova tri zadatka proizašla iz tri jednostavne riječi. Pogled na svijet ako je pun mržnje, on neće ukazati na probleme, nego će osobu samo približiti mnoštvu nezadovoljnika spremnih na osvetu. Možemo li išta riješiti na takav način? Hoće li se tako riješiti problemi? Hoćemo li tada biti zadovoljni? Ova knjiga me navela na razmišljanja i o zabludama demokracije. Ako se demokracija izjednačava s jednoumljem pod krinkom prava, ponovo nije dobro jer tko je taj koji određuje bilo čije pravo, tko je taj koji osuđuje bilo koga, i uostalom, jesmo li svi ljudi jednaki ili su neki jednakiji od drugih? Ako tražimo uzroke nesreće na samo jednom mjestu možda ćemo pogriješiti. Život nije bilten. Puno je više od toga i puno je vrjedniji. Zbog ovih misli, drago mi je što sam imala priliku zaći u sadržaj spomenute knjige...