SKROMNOST – u današnje vrijeme kao da i ne postoji. Uz poštenje, skromnost je danas skoro pa i nevidljiva i ništa ne vrijedi. Čak je i plastična vrećica postala vrjednija od skromnosti i poštenja. Pitanje skromnosti i poštenja danas je samo retoričko. Ovdje ćemo probati usporediti dvije profesije koje se barem deklarativno kunu u služenju višim ciljevima – političari i svećenici. Kad spominjemo svećenike, mislimo na vjerske službenike svih vjerskih zajednica.

Obje grupe ovih ljudi rade isključivo za narod. Jedni se kunu kako rade za narod, ovdje na zemlji, a drugi kako rade i za zemaljski život, ali i život „tamo gore.“ Ali često bude da su im prioriteti zemaljski i vrlo slični.

Naši političari, saborski zastupnici, gradonačelnici i ostali vode skroman život. Voze se autima vrijednim samo dva stana. Nose satove koje običan građanin može kupiti nakon pedeset godina štednje, ali pod uvjetom da jede svaki drugi dan. Redovno, skoro pa svakodnevno nas podsjećaju kako ne rade za sebe, već za narod. Naši političari vole kazati kako su dio naroda. Naravno da jesu – rado se slikaju sa seljacima dok kopaju krumpir, ili probaju grah iz konzerve kao i svi obični ljudi. Naravno, nakon što završe slikanje, čeka ih vozač u blindiranom autu i odlaze na sastanak u restoran s osam zvjezdica – ako takav ima. Njihova skromnost se mjeri brojem kvadrata koje nisu prijavili i brojem rođaka koji slučajno prođu na natječajima. Uglavnom žive za narod, ali nekako uvijek malo bolje od tog naroda. Naravno, sasvim slučajno.

S druge strane imamo duhovne pastire, oni koji neumorno propovijedaju skromnost, kako oni žive? Vjerski službenici nas svakodnevno uče kako ne trebamo trčati za materijalnim stvarima, a njihov sat svjetluca jače od kandila u crkvi ili kandilja na minaretu. Oni nas uče kako ne smijemo robovati svojem tijelu, a ne odvajaju se od džipova sa zatamnjenim staklima. Valjda je duhovna sigurnost važna stvar. Luksuzne rezidencije, putovanja po svijetu, vjerska misija. Tko smo mi da sumnjamo? Skromnost je izgleda više unutarnje stanje. Skromnost se najbolje izražava kroz mramorne podove i ručno vezene odore.

Naravno da postoje i političari koji stvarno žive skromno, voze polovne automobile, žive u običnim stanovima. Problem je što su oni rijetkost. Sustav takve često proguta.

Isto tako, postoje i svećenici bez obzira na vjeroispovijest, koji žive istinski skromno. Pomažu drugima, svoj život su posvetili služenju drugima. Takvi ljudi ne traže reklamu, pa o njima nećemo čuti baš puno. U fokusu su oni drugi, koji žive kao prinčevi, a govore kao proroci.

Kod nas je moralna skromnost postala statusni simbol koji se pokazuje, a ne živi. Možda bi skromnost danas trebala biti nešto drugo – skromnost nije da nemaš, već da ti nitko ne zamjera što imaš.

I tako uz proračun i blagoslov mi živimo, skromni narod, među skromnima.