VIJEST o bojkotu trgovina u prethodnim danima munjevito se širila. U tom pozivu svi građani su pozvani da ne odlaze u trgovine, benzinske pumpe i ostala mjesta prodaje. Razlog – suprotstavljanje visokim cijenama.

U narednim danima vidjet ćemo koliko smo uspjeli. Trebamo biti svjesni da mi ne možemo preskočiti jedan dan života. Kakva je razlika ako smo jučer kupili umjesto danas? Kakva je razlika ako danas nismo kupili nešto, a sutra ćemo to učiniti ranom zorom? Mi ćemo potrošiti u trgovini isti iznos. Jedina je razlika što smo to učinili jučer, a ne danas.

Možda ovaj narodni bunt izazove i veće reakcije. Može se dogoditi, recimo, da sutra narod odluči bojkotirati jedan trgovački lanac nekoliko dana. Ako se dogodi nešto tako, tek onda možemo kazati kako su trgovački lanci poljuljani. I ono što je još važnije, narod na ovaj način razvija kulturu otpora i jedino ona može nešto mijenjati. U tome teško možemo uspjeti. Razlog je što smo kao društvo ovisni o kupovini. Kupujemo svašta i što nam treba i ne treba. Ustvari, kupujemo sve.

Svjesni smo da smo dio potrošačkog društva. Naučili su nas, a mi objeručke prihvatili, kako sreća pojedinca leži u posjedovanju materijalnog. Naučili su nas da moramo imati najnoviji model pametnog telefona. Naučili su nas da odjeću od prošle sezone zamijenimo novom. Naučili su nas kako ne trebamo popravljati stare stvari, već kupovati nove. Naučili su nas kako da zapustimo svoje vrtove i bašče i kupujemo i luk, i mrkvu, i papriku. Skoro da nema naših dvorišta bez šljive ili trešnje. Ali mi ćemo rado otići u trgovinu kupiti trešnje i šljive i to po vrtoglavim cijenama.

Zašto kupujemo stvari koje nam nisu potrebne ili koje već imamo? Zar je bolja mrkva iz trgovine od one naše, iz naše zemlje? Zar može išta biti ukusnije od šljive, trešnje ili jabuke koju uberemo s grane u svom dvorištu?

Mnogo je razloga zašto tako radimo. Jedni nemaju vremena za to, a drugi ne znaju gdje raste šljiva ili jabuka. Uglavnom, jednostavnije je otići do trgovine i kupiti sve što nam treba i ne treba. A onda hoćemo bojkot. Ne ide to tako. Čini mi se kako smo u ovom bojkotu kao ona žaba kada je vidjela kako se konji potkivaju pa hoće i ona.

Danas možemo čuti kako se šopingholičari osjećaju bolje kada kupuju. Na taj način oni smanjuju stres, tugu ili dosadu. Očito je ako bi u vrtu kopali luk i krumpir ne bi bježali od problema. Idealan bijeg od problema je odlazak u trgovinu. Zanimljivo je, gdje su takvi danas bježali od problema. Takvima je i neradna nedjelja veliki šok, treba dočekati ponedjeljak.

Na taj način rađa se želja za pripadanjem ili statusom. Jer da bi otišli u trgovinu, poneki provode sate vremena ispred ogledala. Ipak u trgovini ćemo biti viđeni. Prokomentirat će nam odjeću, obuću, torbice. Ako već želimo imati osjećaj pripadnosti i statusa moramo kupovati sve brendirano. Jer što ako ne kupimo brendiranu mrkvu ili jogurt, kako ćemo impresionirati druge?

Očito je danas kupovina postala sve drugo samo ne kupovina. Kupovina je znak moći, uspjeha, sreće i zadovoljstva, a najmanje potreba.

Ipak na kraju, takvi obično dolaze u stanje nezadovoljstva zbog praznog novčanika ili minusa na bankovnom računu. I ono njihovo početno uzbuđenje prilikom kupovine brzo nestaje. Veliki broj njih i nakon kupovine osjećaju se jednako nezadovoljni kao i prije. Ali ipak, protiv kupnje se ne može.

Možemo bojkotirati danas, sutra, često i ne kupovati, ali su trgovine već davno nas kupile.