- I što ćemo, načelniče moj?

Općinski načelnik rastegne osmijeh od uha do uha. Bio mu je drag taj sudac, prava ljudina, proveli su mnoge lijepe trenutke zajedno, uz tamburaše i snaše po seoskim feštama. A bogme, bilo ih je: i snaša i tamburaša i fešti, uvijek se nešto slavi, obilježava, otvara, polaže kakav kamen temeljac ili dolazi kakvo izaslanstvo. Dan općine, dan crkvenog goda, kirvaj, završetak EU projekta, božićni domjenak… Premalo je dana u godini da bi se sve obilježilo, ali ipak stignu nekako.

- Nešto kratko, ako ima – kaže općinski načelnik sucu prekršajnog odjela.

- Kako da nema. Uvijek netko nešto donese, dobar je naš svijet – reče sudac. – Daj, Ivanka, boga ti, natoči nam svakom po jednu. Iz boce koje je donio mesar Stipo, ta je najbolja. I nasijeci malo kulena. Samo, kruha nemamo…

- Ni ne treba - veli općinski načelnik. – Kulen je još bolji bez kruha.

Iz ormara prepunog sudskih spisa, zapisničarka Ivanka izvadi tri šalice za kavu i natoči ih do vrha. Jednu stavi pred suca, jednu pred načelnika a iz treće glasno srkne.

- Pazi samo da se, kao zadnji put, ne posiječeš kad budeš rezala kulen. Pa mi dva tjedna odeš na bolovanje – reče sudac zapisničarki, a potom se obrati općinskom načelniku.

- I šta: poslali te meni ovamo?

- Došla mi dva policajca ujutro kući, ja se tek probudio, pitaju jesam li jučer autom stepo neku ženu s bicikla. Velim ja, dečki, 'ajmo mi prvo po jednu ljutu, nečeo sam neki dan bure šljivovice stare dvadeset godina. I viknem ženi da nareže kulena, a oni se nećkaju, mladi neki dečki, još ne znaju kako se radi. Velim ja: ma, dajte trgnite jednu pa ćemo malo zamezit, sigurno još niste ni doručkovali, a doručak je najvažniji. Nazdravismo i suknusmo jednu, pa još jednu.

- Ala prži ova od Stipe mesara – reče sudac prekršajnog odjela. Prži šljiva, al' prži i kulen.

- Kad onaj od dvojice policajaca, simpatičan brko, kaže onom drugom: - Jebote, kako da mu sad napravimo alkotest, sad kad smo svi popili. Trebali smo prije nego smo nazdravili. Sad više ne možemo, ne može čovjeka usosit'.Onaj drugi policajac reče: - Kazali su nam svjedoci da je žena koju ste srušili s bicikla nakon pada bila napola mrtva. A ja njima: napišite da je bila napola živa. Zvuči bolje, a isto je. Bolje biti napola živ nego napola mrtav. Slažeš se, upitam ga – reče općinski načelnik.

- To ti je kao ono: bolje biti pijan nego star…

Sudac se slatko nasmije. Pokaže zapisničarki da svakom natoči još jednu, pa ova ustane, ode do ormara i na brzinu napuni šalice za kavu.

- Nego, kako ti je ostao onaj retrovizor na cesti. Što nisi stao, pokupio ga i nikada te nitko ne bi našao? – upita sudac prekršajnog odjela.

- Da ti budem iskren, bojao sam se da ne padnem kad izađem iz auta. Nije ugodno pasti na asfalt, možeš ruku slomiti, udariti glavom, ne daj bože zla. Jesi li vidio kako je prošla ta s biciklom.

- Ma znam – reče sudac. - Jedino me muči taj retrovizor. Da bar nije otpao s auta. Da ga bar ta vražja baba na biciklu nije odlomila.

- Vidi – reče općinski načelnik. – 'Ajmo ovako. Ja ti taj retrovizor nikad ni ne gledam. Kao da ne postoji. Voziš naprijed, gledaš naprijed, kog' će ti vraga retrovizor. A kad vozim unatrag okrenem glavu. Stvarno ničemu ne služi taj retrovizor. A i u mojoj stranci stalno govore kako trebamo gledati naprijed, nikad unatrag. Mogu dovesti deset svjedoka koji će to potvrditi.

- Me ne treba, reče sudac. Tvoja obrana zvuči suvislo. Uvjerljivo.  Osim toga, nema alkotesta, bio si dakle trijezan, ona baba na biciklu nije pazila, otepla ti retrovizor, koji ti ionako ne gledaš, jer je logično da svaki vozač u vožnji gleda naprijed.

Sudac se malko zamisli, dokrajči onu šljivovicu iz šalice za kavu, gricne komad kulena i reče.

- Kaznit ću te s 10 tisuća kuna, ali naći ćeš nekog sponzora da to plati, imaš tamo firmi po općini koji ti nešto rade na školi, vrtiću, mrtvačnici, šta ti ja znam, pa neka za toliko povećaju fakturu. Deset tisuća ni 'vamo ni i tamo'. I kaznit ću te oduzimanjem vozačke na četiri mjeseca, pa neka te to vrijeme vozi tajnica. Bar nećeš morati objašnjavati supruzi zašto je stalno vodiš sa sobom, na svaki put. Je li OK?

- Živio ti meni, prijatelju – reče općinski načelnik pa i on dokrajči piće. - I stvarno mi nisu jasni oni koji rogobore kako nam pravosuđe ne valja.