JUČER, 18.lipnja 2024., Kazališno-koncertna dvorana Ivana Brlić Mažuranić u Slavonskom Brodu, bila je puna zato što su članovi Brodskog tamburaškog orkestra priredili i održali koncert „Pisme, pjesme i kancone“. Nezaboravno iskustvo, oduševljenje, gromoglasan pljesak nakon izvedbi, obilježili su koncert dostojan svake koncertne dvorane diljem naše zemlje i šire, dostojan Slavonije, dostojan Tamburaškog orkestra. Savršena prezentacija vještine, ali i fuzija osjećaja publike, orkestra i gostiju. Osjećaj za nijansiranje, osjećaj za usklađivanje programa, osjećaj za glazbu…Sve to je bilo jučer prisutno u dvosatnom programu. Gosti programa, ženski vokalni ansambl, Nene iz Bošnjaka, doprinosom koncertu dokazale su kako stihovi pjesama, primjerice pjesme „Kad se slegnu vode na livade“ u interpretacijskom smislu mogu imati „težinu“, značenje, zahvaljujući njihovim pjevačkim sposobnostima. Osjećaj za decrescendo i crescendo gdje to poigravanje pridonosi snažnijem osjećaju za (kon)tekstualizaciju glazbe i naglašavanje dijelova koji kulminiraju na kraju s obzirom na smisao i završetak, ali i zahvaljujući orkestru koji je pod vodstvom, Damira Butkovića, zasjao sjajem zvijezde tamburaške glazbe.

U jednom trenutku voditelj programa, Mario Jurković, spomenuo je kako je, maestro Mihael Ferić, jednom prilikom ovaj orkestar nazvao najboljim na svijetu. Jučer je, ni više ni manje, ta tvrdnja bila potvrđena. Sjetimo li se koncerata Tamburaškog orkestra HRT-a, pod vodstvom Siniše Leopolda, ne preostaje ništa drugo nego pitati se: tko je bolji, tko je bliži i draži publici, tko umije repertoar učiniti atraktivnim/atraktivnijim? Odgovor bi definitivno bio Brodski tamburaški orkestar. Zašto? Zato što izvan tehnike postoji ljubav i nadahnuće istom tom ljubavlju. Nije sjaj Brodskog tamburaškog orkestra lažan niti je orkestru potrebno dodvoravanje. Ovi glazbenici sviraju osjećajem za poantu svake kompozicije. Čitanje nota može se učiniti neatraktivnim onome tko nije zainteresiran za taj dio glazbe izvan perceptivnog, na licu mjesta, izvan one naslade koju čini sveprisutna glazba kad nam se tijelo prepusti melodiji ili kad naše usne izgovaraju tekst pjesme dok pjevamo skupa s izvođačima. No, zainteresiranost za notni zapis mogu pobuditi vrhunski izvođači, a isto tako uz to, pobuditi i želju za bližim upoznavanjem glazbe. Članovi ovoga orkestra zajedno s Damirom Butkovićem zapravo mogu djelovati poticajno na mlađe naraštaje kako bi stekli navike nešto drugačijeg susreta s glazbom, a on bi se odnosio na upravo to: učenje i percipiranje kroz učenje izvan uobičajenog okvira. Kada uspije, motivacija publike za međudjelovanje putem direktnog uključivanja, bilo pljeskanjem u ritmu tokom izvedbe ili pjevanjem, to predstavlja još jednu stepenicu više k idealu – savršenoj izvedbi u svoj nesavršenosti. Zato što, nesavršenosti i besprijekornosti nedostaje samo utoliko ukoliko se u obzir uzmu objektivni razlozi nesavršenosti i besprijekornosti, ona ne postoji u okvirima izvedbe uživo. Nekome smetaju reflektori, nekome ozvučenje, nekome glasovi nisu jasno pozicionirani niti ih može razlikovati, netko ne može uočiti dionicu instrumenta na koji je fokusiran, ali to su tehničke nesavršenosti ili naša nemogućnost prepuštanju trenutku. Jučer se pak činilo kako su svi elementi u sinkraziji. Unatoč mogućnostima narušavanja glazbene idile s obzirom na spremnost i nespremnost slušatelja promatrača. Osluškujući publiku, gledajući to mnoštvo iskreno uživljenih gledatelja i slušatelja, nisam mogla ne zaključiti: ovo je upravo to, savršenstvo nesavršenosti. Zato što kad ne poželite otići i jednostavno mislite kako se nalazite u kapsuli koja prolazi kroz sva moguća raspoloženja to je to, savršenstvo nesavršenosti, ako je nesavršenosti uopće bilo u očima i ušima promatrača, ali u to sumnjam. Uz Nene, jučer smo mogli čuti i vidjeti kao soliste Dominika Blaževca – miljenika publike, Željka Dankovića – velemajstora koji je glasom i stavom publiku nagradio „klasicima“ kao što je 'O sole mio, La musica di notte, Santa Lucia… ali i dirigenta Damira Butkovića. Program koji je donio toliko veselja publici bio je prebogat i raznolik te su članovi orkestra također pjevali pojedinačno ili skupa s izvođačima. Neke od izvođenih pjesama i skadbi bile su: „Prosijala sjajna mjesečina“, „Dida moj“, „Malo mi za sriću triba“, „Moja jube, lipi cvite“, „Ej kad sam sinoć išla iz dućana“, „I Dunav laže“, „Prošetaj Jelo, kroz naše selo“, „Jedno jutro čim je zora svanula“, „Digni Kajo kraj od šlingeraja“, „'Ajde noga za nogama“.

Za kraj, onako, „pravo“ slavonski, orkestar je izveo bećarac.

U okviru Brodskog glazbenog ljeta, bilo je i bit će još događaja s više i manje publike, vjerujem, a događaji su besplatni i raznoliki. Međutim, ovaj je direktno utjecao na raspoloženje ne samo na licu mjesta, nego i na sljedeći dan. Onda kada glazba zauzme primat odvajajući nas od svega onoga što je koncertu prethodilo ili od onoga što slijedi možemo reći kako je koncert uspio. Definitivni uspjeh koncerta leži u činjenici kako Brodski tamburaški orkestar i publika čine simbiozu. Zbog međusobnog poštovanja i uvažavanja. Dok jedni prepoznaju vrijednost drugih, potonji nagrađuju iznova iz koncerta u koncert.