ROMI, Cigani, cigani… kako se sve ne nazivaju, ili kako ih sve ne nazivamo. Nemam nakanu pisati u njihovo ime, pa neka si oni sami izaberu.

Mene više brine nemoć države i lokalne uprave, jer do sad nisu uspjeli pronaći model komunikacije s ovom brojnom manjinom. Svi problemi pokušavaju se riješiti na stereotipan način, onako kako se to radi s ostalim nacionalnim manjinama.

Neka mi Romi oproste, ako kažem kako njih ne zanima naš način rješavanja problema, kao što ih ne zanima niti naš način života.

Prije svega, oni ne vjeruju kako će školovanje njihove djece u hrvatskim školama i fakultetima poboljšati njihov položaj u hrvatskom društvu. Znaju oni vrlo dobro kako je ravnopravnost njihove rase, zapisana u Ustavu, samo mrtvo slovo na papiru i da će još dugo potrajati dok to ne zaživi u praksi.

Romi nemaju političkih i vjerskih vođa. Oslonjeni su na skrb i sigurnost koje im pružaju njihove velike familije. Oni tradicionalno ne vjeruju državama u kojima žive, a imaju i dobrih razloga za to, jer iskustvo iz povijesti ih je načinilo oprezu.

Mislim kako je licemjerno o problemima Roma razgovarati za okruglim stolom. Kako rekoh, Romi nemaju svoje političke ili vjerske vođe koji imaju legitimnost govoriti u ime većine Roma.

I upravo zbog nesposobnosti državne uprave i politike, upravo zbog projekata koji nisu vrijedni papira na kojemu su napisani, nastaju problemi u dnevnoj komunikaciji između Roma i ostalih građana.

Mislim kako je cinično što se gospodin Kajtazi brine prvenstveno o predškolskom obrazovanju Roma. Istina, Kajtazi se osobno dobro integrirao u hrvatsko društvo, ali to nije, niti to želi, većina njegovih sunarodnjaka. A njihovi glasovi su potrebni gospodinu Kajtaziju. Logično je da tu već među Romima dolazi do razmirica i nesuglasja.

Kajtazi je postao Rom po zanimanju

Problem je što se romsko pitanje rješava na njima potpuno neprihvatljiv način. Možemo mi vikati koliko hoćemo… učiti, učiti i samo učiti, ali to nije ono što Romi žele čuti.

Mi moramo učiti kako bi mogli živjeti na način na koji smo stoljećima navikli. Romi moraju učiti kako preživjeti na način na kojeg su oni stoljećima navikli.

Učiti živjeti i učiti preživjeti ne može se u istim školama, već zbog potpuno različitog gradiva.

Promatrao sam male Rome, četiri do sedam godina, na šibenskoj tržnici. Bilo je to početkom 80-tih. Prodavali su rezbarije. Nudili su ih prolaznicima među kojima je bilo puno stranaca. Već u prvoj rečenici mali Rom bi doznao kojim jezikom se služi potencijalna mušterija i onda nastavio razgovor na tom jeziku.

Bez državne škole i državnog predškolskog obrazovanja, u vrlo ranoj dobi, naučio je nekoliko stranih jezika. Istina, padeži, glagoli, pridjevi, imenice… su mu nepoznati pojmovi, ali oni mu ni nisu, u njegovom poslu, prijeko potrebni.

Mi živimo i radimo za budućnost, a Romi žive za danas. Spojiti te dvije životne filozofije skoro je nemoguće, kao što je nemoguće naći neki zajednički nazivnik.

Molim čitatelja da me ne shvati krivo. Ne propagiram naš način življenja, niti umanjujem vrijednost romskog lifestyle. Jednostavno… mi smo tako naučili, a Romi su napravili kroz stoljeća druga iskustva.

Kako onda poboljšati komunikaciju?

Možda je najbolje stupiti u otvoreni razgovor s njima. Prilika je bezbroj… viđamo ih svugdje. I bez predrasuda kako se radi o pripadnicima niže rase. I ne moramo se bojati kako će nas to nešto koštati. Vrlo lako se može dogoditi da ćemo samo proširiti svoje svjetonazore. Mijenjati se moramo… i mi i Romi. Neka materijalna korist iz tih razgovora nije za očekivati, ali će nam obogatiti naš dnevni život.

Mogu ispričati anegdotu iz osobnog života, iz moje rane mladosti. Moja mama uvijek je prigovarala kada bi Romkinje došle prositi u dvorište. Gunđala je, kao… oni imaju zlata koliko hoćeš, a prose od nas koji sami nemamo dovoljno za život.

Ocu se nije svidjelo majčino gunđanje.

- Odakle znaš da imaju zlata? Jesi li to vidjela svojim očima?

- Pa nisam, ali tako svi pričaju!

- To ti je tako jednostavno! Ako misliš da će nama faliti nemoj dati ništa i gotova stvar!

Nekoliko godina kasnije dogodilo se da je mama bila kod kuće sama. Tata na poslu, sestra na studiju u Zagrebu, ja u Njemačkoj. Sjedila je bespomoćno sa slomljenom nogom. U kuću je ušla ciganka Mara iz Nove Kapele i vidjevši je tako bespomoćnu nije tražila milostinju, već joj je pomogla oko kuhanja, spremanja. I dolazila je svaki drugi dan.

Kada sam na ljeto došao kući ispričali su mi to. Otac je te godine imao puno meda, skupili smo još nešto hrane i odjeće i uputili se do ciganke Mare u Novu kapelu. Živjela je sa svojom brojnom obitelji vrlo skromno. Od zlata nigdje ni traga. Kućica je odisala čistoćom. Ponuđeni smo kavom i proveli puno vremena u ugodnom razgovoru.

Ako misliš da će nama faliti nemoj dati ništa i gotova stvar! Te riječi moga oca su mi još danas u ušima i tako se ponašam uvijek kad sretnem prosjaka. Ako mislim da mogu dati… dam, ako ne… onda ne.

U jednom komentaru na Članak: Nisu svi Romi cigani, napisao sam: Rom ukrade poklopac od šahta... LOPOV. Hrvat ukrade "Brodvin"... UGLEDNI GRAĐANIN. A mi se pravimo kao da je to OK.

Htio sam time reći: Kradu Romi, krademo i mi. Nema tu velike razlike, ali jedna mala ipak postoji. Romi kradu da bi preživjeli, a mi krademo iz zadovoljstva i želje za bogaćenjem.