Ove ljetne vrućine natjerale su me na promjenu navika. Večernja šetnja vodi me u druge dijelove grada u kojem živim

Grad se zove Slavonski Brod. Nekad se je zvao Brod na Savi, ali za vrijeme stare Jugoslavije nekome je smetao taj poetski naziv, pa mu je izmijenjeno ime.

Ma nije to baš netko sasvim nepoznat promijenio gradu ime. Bili su to građani Broda na Savi, u čije su ime zastupnici u Gradskoj skupštini donijeli odluku o promjeni imena.

Grad ima svoju povijest, ima svoju umjetnost, ima svoj oblik… drugim riječima - nije to samo gomila zgrada - i duša je tu prisutna. 

Grad nije samo gomila zgrada

Kako rekoh, grad se zove Slavonski Brod i ima nešto manje od 60 tisuća stanovnika. Grad ima svoju povijest, ima svoju umjetnost, ima svoj oblik… drugim riječima - nije to samo gomila zgrada - i duša je tu prisutna. 

I sada, moja nova ruta, vodi kroz sam centar grada, pa ću i vas povesti - ako nemate pametnijeg posla.

Pođimo Korzom od Save. S lijeve strane pozdravi vas kuća u kojoj je Ivana Brlić Mažuranić živjela svoje brodske dane. Likovi iz njenih bajki lutaju i danas, tu negdje, kroz ulice i parkove.

S desne strane, nakon Gradske blagajne, nema više duše. Izlozi nekada popularne knjižare „Đuro Salaj" oblijepljeni su papirima …nema iza njih više života. U nastavku tog osebujnog spomenika privatizaciji je hotel „Savus". Premlad je, a da bi mogao dati doprinos brodskom duhu.

 Ako kažu da je to spomenik - nek` bude

S lijeve strane… ide još nekako. Očuvane secesijske kuće govore o nekim boljim vremenima. Negdje na sredini Korza,  pozdravit će vas i Ivana Brlić Mažuranić, ustvari njen spomenik, rad akademske kiparice Marije Ujević.

Nemojte se čuditi što Ivana sjedi. Suprotno je to svim spomenicima na središnjim trgovima. Ali u Brodu se ne smijete ničemu čuditi. Autorica nije gradila spomenik za mjesto na kojemu se sada nalazi. On je bio predviđen za jedan park, pa je odabrala sjedeću pozu. 

Malo dalje s desne strane je neka brončana plastika, neka maketa, što li. Kažu… isto spomenik, pa ako kažu - nek' bude.Također kažu… velika umjetnost, ne dirati prstima! 

Na sredini Korza čuveni brodski maslačak… fontana koja osvježuje i koja je u pozadini mnogih fotografija za uspomenu i dugo sjećanje.

Magnolija i maslačak

Na sredini Korza čuveni brodski maslačak… fontana koja osvježuje i koja je u pozadini mnogih fotografija za uspomenu i dugo sjećanje.

Lijevo od fontane je robna kuća „Vesna", ili njeni žalosni ostaci. Uz malo mašte mogao bi se tu zamisliti Muzej suvremene umjetnosti Slavonije i Baranje, ali mašta i dobra volja ne koriste puno u Brodu. Zgrada je u privatnom vlasništvu, pokrivena debelim muljem privatizacije. 

Desno od fontane je Strojarski fakultet, nekadašnja Gimnazija. Ta zgrada ima duha. U njoj su se školovale generacije brodskih intelektualaca, a onda je postala mala, a i potres 1964. učinio je svoje. U njoj je, sada, viša obrazovna ustanova, i to bi trebao biti logičan slijed stvari. 

Ispred zgrade je čuvena brodska magnolija. I ona je dio brodske duše, duboko urezana i u pamćenje onih koji više ne žive u Brodu. 

Ima još Korza, nije to sve. Na tom ostatku možete malo odahnuti u hladovini zanimljive sorte hrasta. Na zgrade više ne morate obraćati pažnju, jer niti lijevo, niti desno nema ničega što bi vas moglo zanimati. 

Ah da, ako vas tamo negdje na Korzu potjera… da sad ne govorim gdje. Ma znate ono: iza kuće… i ako se spontano odlučite to učiniti iza magnolije, možda vidite skulpture Djeda Neumijka i lutonjice Toporka, rad akademskog kipara Nikole Vrljića. Zašto su skriveni, sam Bog će znati, ali rekoh već, nemojte se čuditi - u Brodu ste.

Rušitelji spomenika bili su pravi ´umjetnici´ u svome poslu rušenja hrvatskog duha, pa nisu ostavili traga. 

Na Trgu pobjede ničemu se ne smijete čuditi

Gotovi smo s Korzom i idemo na Trg pobjede. Zašto se tako zove, nemam pojma, ali idemo dalje, nema se vremena.

E sad… na Trgu pobjede, pogotovo, ničemu se ne smijete  čuditi. Ni prevelikom spomeniku Prvom hrvatskom predsjedniku, smještenom na smiješno malom prostoru, rad Kuzme Kovačića, isto akademskog kipara, ni devastiranom arhitektonskom umijeću, zgradi nekadašnjeg hotela „Park".

Nakon te ruševine, ulazimo u prekrasan park imenom Klasije. Taj park bi imao dušu, ali nedostaje mu  središnje mjesto.

Do Domovinskog rata stajao je tu jedini spomenik u Brodu koji se izvrsno uklapao u mjesto i prostor. Bio je to lik Pobjednika, rad velikog hrvatskog umjetnika Dušana Džamonje.

I onda je nestao. Ne vjerujete!

Rušitelji spomenika bili su pravi ´umjetnici´ u svome poslu rušenja hrvatskog duha, pa nisu ostavili traga. Istina… ne baš akademski umjetnici, ali nužni proizvod bezdušnog vremena u kojem živimo. Dobro… umjetnici i nije baš pravi naziv, ali nisam htio odmah napisati kako su to bili obične seronje.

Pod okriljem noći i ZNA SE mentaliteta, anonimno, kako to i priliči običnim seronjama, maknuli su rad… i to još diplomski, velikog Dušana Džamonje.

"Naša prošlost nije prošla. Odluke koje su nekad donesene, i otkrića koja su nekad napravljena, određuju naš život i danas. Povijesno sjećanje je uvijek potvrda osobne savjesti."

Što iz Broda ponijeti kao uspomenu

Vrijeme prolazi, a prazno mjesto opominje. Ne znam kako su ovaj gubitak ove vrijedne umjetnine otpisali zaduženi za kulturu u gradu Slavonskom Brodu. I ne znam jesu li uopće to učinili. Što je bilo sa spomenikom kojega je grad kupio? Vodi li se on još na listi inventara umjetnina u vlasništvu grada?

I što ćete ponijeti sa sobom kao uspomenu na vaš boravak u Brodu? Sliku pored maslačka i spoznaju: Džamonja nestao, seronje ostale.

- Naša prošlost nije prošla. Odluke koje su nekad donesene i otkrića koja su nekad napravljena, određuju naš život i danas. Povijesno sjećanje je uvijek potvrda osobne savjesti.

Ovo je rekao Michael Wrasmann, gradonačelnik općine Charlottenburg-Wilmersdorf u Berlinu, prigodom otkrivanja spomenika Marku Maruliću 27. svibnja 2000.

Blago njemu! On si ove riječi može dopustiti, a da to ne zvuči licemjerno. Neka to pokuša neki gradonačelnik Broda danas.