MILAN Bešlić, rođeni Brođanin, likovni i književni kritičar te esejist, u utorak 18.listopada 2022. s početkom u 12 sati, održao je u Gradskoj knjižnici Slavonski Brod predstavljanje knjige poezije „Slagalice“.

Vrlo interesantan događaj moderirala je Zrinka Turalija Kurtak. Promotori su bili: Darija Mataić Agičić - viša knjižničarka, Marko Ćurić - dopredsjednik Društva hrvatskih književnika, Božidar Petrač - književni tajnik Matice hrvatske, dok je fra Ante Tomas čitao pjesme iz spomenute zbirke.

Bilo je mnogo riječi o tome na što se sama poezija referira, koji su odjeci tradicije prisutni u pjesmama, o intertekstualnosti, nepretencioznosti ove zbirke, o jezičnom blagu kojim ona može obogatiti čitatelja, o igri riječima,... Posebno iscrpnu i vrlo značajnu analizu zbirke na promociji je izložila Darija Matajić Agičić. Ulazeći pomno u sam pjesnički jezik, vežući sve moguće asocijativne niti potkrijepljene egzaktnošću teorije, ova promotorica je zaista učinila poantu pisanja takvih stihova jasnijom. Vrlo rječito i stručno, ali i s posebnim osjećajem za književnost i književno stvaralaštvo. Ako čitatelju nije jasno čemu služi ovakvo pisanje u današnjem vremenu književne asocijativne disperzije, jasnije je moglo biti tek nakon slušanja promotora. Očigledno ili ne, s nakanom angažiranosti koja ne pretendira tome da bude kontemplativno stagnirajuća, pjesnik se najprije igra. Ritmički vješto, znanjem jezika i iskušavanjem njegovih granica, simpatičnošću iskazivanja čak i efemernih tema. Igra je u jeziku, njezina bezgraničnost, njezina snaga. Jer asocijacije same za sebe, kao eksperimenti toka svijesti, bez logične povezanosti, postaju ponekad očuđujuće takve - kontemplativno stagnirajuće s vlastitom snagom filozofičnosti gdje je zaista sve moguće i gdje gradimo kulu transgresije značenja.

„Slagalice“ jesu igra napose. Igra koja je rezultat očitog erudita koji svoje nadahnuće ili svoje umijeće stihovanja temelji na toliko različitih književnih/pjesničkih baza. Ne moramo poznavati čitavu povijest književnosti da bismo uočili izrazitu povezanost s tradicijom čije je uporište u narodnoj poeziji. Veselo ozračje i vrckavost stihova, njihova tečnost, ne samo da mame osmijeh čitatelja, već upućuju na promišljanje o igri kao glavnom polazištu poetskog stvaralaštva ovoga pisca.

Huizingin Homo ludens (O podrijetlu kultura u igri), uzimajući i poeziju u taj kontekst igre i pjesničkog stvaralaštva, piše sljedeće: „Da bismo razumjeli pjesništvo, moramo biti kadri obući dušu djeteta kao čarobnu košulju, i mudrost djeteta pretpostaviti mudrosti čovjekovoj. Od svih pojava ništa nije tako blisko čistom pojmu igre kao ona pravjekovna bit poezije, kao što je to prije dva stoljeća shvatio i izrazio Vico.(…) Svojom izvornom funkcijom, funkcijom tvorca rane kulture, pjesništvo je rođeno u igri i kao igra.“.

Zaista, Bešlić se igra i igrajući se, ne samo da nas navodi na intertekstualne veze, na sve povezanosti tradicije poezije s vlastitim stvaralaštvom, nego nas poučava kako je i danas moguće stvarati živu poeziju bez isključivih estetskih pretenzija. Jer biti u jeziku znači gajiti prema njemu osjećaj neporočne izražajnosti i snage. Postoji Govor Ivana Kukuljevića Sakcinskog u Saboru od 2. svibnja 1843. godine ,kojim se želi postići jezična sloboda, sloboda izražavanja na hrvatskom jeziku u okviru gdje se njime i služi. Je li Bešlić svojim Budnicama možebitno aludirao ili pozvao čitatelja, kao što je nekoć Sakcinski pokušao - da spozna da su, wittgeinstenovski rečeno, granice mog jezika granice mog svijeta?

Svakako. Jer, ponovimo, kontemplativno stagnirajuća književnost očekuje dug proces izgradnje misli (o), dok ova poezija brzinom jezičnih igara očekuje brzinu asocijativnih nizova te brzinu usvajanja neslućenog jezičnog bogatstva.

Ta igra, kao da je omeđena koricama knjige, neočekivano plavom bojom. U slikarstvu, čiji je Bešlić kritičar, plava boja je mnogo korištena. S druge strane, ona je kulturološki predznak tuge, depresije, usamljenosti, ali ujedno djeluje smirujuće, simbolizira autoritet, beskrajnost, povjerenje, veže se za muževnost (Domitrović).

Je li ta plava boja korica slučajna? Možda i nije, jer ispod svakog osmijeha i igre, veselja, postoji svijet koji je teško dokučiti. Univerzalni svijet umjetničke vrijednosti. Ostaje upitati se - je li Bešlić dio tog svijeta.