ZAMISLIMO svijet bez knjiga (ako je uopće moguće), suvremeni svijet budućnosti, svijet robota,…? Hoćemo li biti sretniji i ispunjeniji, hoćemo li podrediti još jednom sve sebi ili ćemo nekad u i nakon stanja anomije utvrditi kako se ipak ne snalazimo u tom novome svijetu, kako smo odveć usamljeni, otuđeni, robovi stvari koje nemaju neki dublji smisao koji bi nas naveo na promišljanja, zaključke o životu?

Ova pitanja djeluju toliko poznato jer upravo nas kroz povijest pisana riječ uči o tome koliko jesmo napredovali, što nam se događalo i jesmo li išta naučili. Ali danas, čini se, više nego ikad pitamo se o stanju ljudskosti, o tome koliko nas je obuzela tehnologija, koliko smo oguglali postajući i sami robotima koji funkcioniraju tako da će nekoga ozlijediti emotivno i fizički te će taj netko naposljetku umrijeti od posljedica zadobivenih ozljeda.

Roboti u cijeloj priči, doslovno instrumentalizirani mehanizmi koji trebaju služiti čovjeku možda su najmanji problem, koliko je problem svijest čovjeka o postojanju Drugoga, onoga koji kao i on sam treba podršku, ljubav prije svega, razumijevanje.

Stanje svijeta, slika koja nikako nije optimističnih boja, užasava nas jer nas je taj svijet uvukao svojim vidljivim i nevidljivim „rukama“ u ne pripadajuću stvarnost gdje vlada ne samo digifrenija, sindrom elektroničkog zaslona, već i bezumlje uslijed čega našu stvarnost koja se želi osloboditi svega toga napaja vijestima crne kronike. A učimo li iz nje? Ne, nakon tih vijesti slijedi potonuće bez objašnjenja uzroka i posljedica.

Ili ipak ne?

Stručnjaci svakodnevno govore o raznim temama putem medija. Mi smo ti koji trebamo vjerovati, a zapravo pitanje je koliko možemo vjerovati kada odustajemo od istoga svijeta odustajući od sebe. Ne mora biti tako! Osvrnemo li se oko sebe, vidjet ćemo da svijet ispunjen užasom ima drugu stranu koju čine aktivni pojedinci podsjećajući nas na vedru stranu kojoj trebamo usmjeriti svoj pogled.

Iza nas je blagdan Uskrs koji nas podsjeća na žrtvu radi višega smisla života;  žrtvu koja će nas podsjetiti kako ipak uslijedi uskrsnuće svih vrijednosti od kojih je najvažnija i pokretač svega - ljubav. Naša žrtva je uvijek smislena, pa čak i sada kad mislimo kako smo bačeni u nerazumljivi i nerazumni svijet jer nismo birali svoje postojanje, nismo ga kontrolirali, nismo imali mogućnost izbora. Zašto? Jer možemo učiti, možemo napredovati, možemo „stvarati“, možemo biti kreativni, vrijedni jer imamo znanja, ali imamo i konkretne dokaze napretka čovječanstva. A to su knjige u kojima postoje sve interpretacije i sve istine.

One mogu biti potresno lijepe  - kao što je Biblija ili primjerice roman „Idiot“ Dostojevskog koji svome protagonisti knezu Miškinu daruje gotovo sablažnjivu dobrotu - tragom metafizike, a opet toliko inspirirajuću s likom Krista koji lebdi nad njom vraćajući nas prapočecima postojanja.

Nadalje, enciklopedije kao sažetci svega znanja, priručnici kao upute, udžbenici, knjige raznih oblika, tema, područja, uče nas kako možemo život shvatiti kao dar, kao prostranstvo mogućnosti, a na nama je da biramo kojim ćemo putem ići, koje izazove ćemo si postaviti ostvarujući ih postepeno, bez straha od budućnosti.

Od 21. do  23. travnja bit će obilježena Noć knjige pod motom „Sanjaju li roboti električne knjige?“ gdje je u fokusu umjetna inteligencija. Pitanje hoće li umjetna inteligencija biti korisna za knjigu i čitanje je samo jedno u nizu koje je moguće postaviti kad razmišljamo o tome suodnosu.

I zaista, možemo li iz svega do sada napisanoga računati na taj suodnos, ipak, pozitivnoga ishoda?

Tehnologija nam može pomoći u realizaciji ideje. Pišući ove retke koristim laptop pa prema tome, ne moram koristiti papir, ne moram tipkati na pisaći stroj,… Ali nikako ne bih željela da u budućnosti netko drugi piše umjesto mene, da mi pomaže tako da ja ne moram misliti, tako da postajem pasivan promatrač nečega što je toliko kreativno.

Želim vjerovati da naša kultura neće toliko zastraniti da će, zaista, zaboraviti na sebe. Jer misliti o sebi je jednako mišljenju o svijetu, a svijet je puno više od umjetne inteligencije, od nas koji postajemo robotizirani pojedinci. Želim vjerovati da je sve to samo jedna faza pri povratku onome što postoji u nama i što trebamo iskazati kroz znanja. Ali do znanja se dolazi, postepeno, do znanja se mora dolaziti trudom, zalaganjem kroz vrijeme, ne samo informacijama, bombastičnim naslovima koje pročitamo i donosimo nakon njih zaključke.

Knjige će uvijek postojati. Jer kada svi sistemi padnu, kad se umorimo od brzine, od mobitela, laptopa,... ostaje koricama umotano štivo koje dodirujemo poput relikvije tražeći u njemu tajne kodove života.