U PETAK u 18.30, u slavonskobrodskoj Galeriji Ružić otvorena je izložba Kraj djetinjstva Borisa Berca. Riječ je o još jednom događaju u okviru 17. Memorijala “Ostat ću mlad - Krešimir Blažević”. Organizatori izložbe su Organizacijski odbor Memorijala i Udruga Kameleon i mreža dok je suorganizator Galerija umjetnina grada Slavonskog Broda.

Na otvaranju izložbe govorili su ravnateljica Galerije umjetnina Romana Tekić, Jugoslav Gojković u ime organizatora koji je i autor izložbe, dok je tekst /ulomak iz knjige Kraj djetinjstva A. Clarke-a koji se nalazi i a katalogu čitala Mihaela Šebalj Zavor. Glazbenu kulisu činila je magična glazba islandskog glazbenika Ólafura Arnaldsa.

Ova je izložba sastavljena od 24 pejzažne fotografije koje su nastale u tri tjedna, a autor izložbe je pojasnio kakva vrsta raspoloženja se može isčitati iz čitavog tog niza: tuga, bol, žal i nostalgija za onim što neminovno odlazi i nestaje. Fotografije djeluju bajkovito te njihov ton implicira upravo nedostatak aspiracije za čistoćom. Na fotografijama objekti stvarno izgledaju kao da su u magli što je rezultat izrazite introspektivnosti i potrebe za definiranjem situacije kroz osnovna obilježja fotografija koje promatramo.

Fokus promatrača zato više izaziva “ambijent” fotografije i priča nego li konkretan promatrani objekt. Obzirom na isti ambijent fotografija i uzimajući uvid i u same objekte, stvara se aluzija o gubitku sjećanja na radost koja bi vjerojatno upućivala na sasvim drugačiju vrstu fotografije. Sam autor je napisao i rekao kako pejzažna fotografija koju koristi može biti ona vezana za bivanje u trenutku što rezultira čistoćom, jednostavnošću i meditativnošću.

Ove fotografije su definitivno drugačije naravi, ali ne može se nikako tvrditi kako nisu meditativne, dapače, ne reaktiviraju zatomljene emocije sjete i zato promatrač ne može tek tako prijeći preko unaprijed danog autorovog “osjetilnog ekspozea”.

Snaga ovih fotografija upravo proizlazi iz činjenice kako uspijevaju pomiriti poziciju promatrača, promatranog i autorove namjere. Besciljno lutanje nekim imaginarnim svijetom nije potrebno jer je on također dan, a njegova imaginarnost proističe iz onoga što je bilo, ali čije sjenke lebde nad nama. Isječci kraja – ove fotografije usmjeravaju na prijelaz iz jednog stanja u drugo, ali repetitivno 24 puta kroz različite fotografije, a opet vrlo slične, naprosto zbog “ambijenta”, boje, raspoloženja, dokazuju kako sjećanje i sjeta imaju cijenu nelišavanja odmah – sveprisutnosti sljedeće faze. Prijelaz je bolan i intoniran jednako; sve podsjeća na ono što je bilo, na prošlost koja se ne vraća. Međutim, te sjenke prošlosti transponirane u sadašnjosti mogu biti olakšavajuće.

Emocije koje izazivaju nakon vremena žalovanja perpetuiraju sjećanja drugačijeg tipa – drugog stupnja rezignacije, ali ne potpuno jer su ovjekovječene. Čovjek ne može potpuno zaboraviti, iako rane zacjeljuju - ožiljci ostaju. Isto tako temporalnost emocija određena događajima, fazama odrastanja, svodi se na isječke koji su trajno memorirani.

Ovaj umjetnik nas potiče na pitanja kako živjeti s tim ožiljcima i sjećanjima, kako ih vratiti ponovo u život. Ne da bismo uronjeni u sjećanja ponovo prekrili lice tamnim velom, već kako bismo se njime ogrnuli noseći breme zaborava dok stvaramo novu umjetnost.