NAJBLIŽI suradnici ministra zdravstva još ga nikada nisu vidjeli u takvom izdanju. Neispavan, s tamnim, gotovo crnim podočnjacima, nekako dekoncentriran i mrzovoljan, povremeno razdražljiv i nadasve zabrinut. Malo govori. Posljednjih dana gotovo ga i nema u ministarstvu, na stolu se gomila hrpa papira koje valja potpisati. Nervoza se prenosi na cijeli ured, širi se poput pandemije, a nitko ne zna što se događa. Najgora moguća situacija za svakog tko je u dodiru sa zdravstvenim sustavom: simptomi poznati, razorni, dijagnoze nema, pa posljedično ni terapije.

Jedan od vozača ministra zdravstva u povjerenju je došapnuo tajnici kako šef cijele dane provodi u Kriznom stožeru. Čeka ga pred zgradom, u autu, pojma nema kada će izaći. Ništa ne govori, samo ode na sastanak. Prije bi znao reći: „Vraćam se za sat.“ Ili: „Ne vjerujem da će ovo dugo trajati.“ Ali sada ništa. Samo zalupi vrata službenog auta, a šofer čeka, čeka, čeka… I kad se ministar napokon vrati, ništa ne govoreći i, kad ga šofer pita: „Kamo, šefe?“ odgovara jednom jedinom riječi: „Kući.“ Iz dana u dan ista priča. A podočnjaci sve tamniji, kao da je – ne daj bože – ministra netko zveknuo šakom, pa se podljevi zavukli pod kožu i šire li se, šire.

* * *

Najbliži suradnici ministra unutarnjih poslova ne pamte da je ikada izgledao tako loše. Smušen, šutljiv, blijed i neispavan. Nema ga u uredu danima, tek zahvaljujući vozaču u ministrovu kabinetu, saznali su da šef po cijele dane presjeda Kriznim stožerom. Ministrov šofer u povjerenju kaže tajnici kako još nekoliko vozača, među kojima i vozač ministra zdravstva, čekaju u automobilima pred zgradom, u kojoj zasjeda stožer, da izađu njihovi šefovi. Nikome ništa nije jasno, situacija je suluda. Sjede, čekaju. Inače pristojni ministar unutarnjih poslova, koji rado s vozačem razmijeni nekoliko rečenica, sada je nalik mumiji. Jedva da prozbori koju, a kad se napokon vrati sa sastanka Kriznog stožera, na pitanje vozača kamo da ga vozi, odgovara: „Doma.“

* * *

- Situacija je iznimno teška – veli utučeni ministar zdravstva članovima Kriznog stožera. – Covid-19 prema ovome što bi nas moglo snaći bila je prava igrarija. Ako se ovo dogodi, bit će zahvaćana cijela nacija. Kako se ono kaže, od sedam do 77 godina. A ja bih rekao i više. Ugroženi su svi, bez izuzetka.

Zabrinuta, zamišljena lica, jedno tužnije od drugog, pažljivo slušaju ministrove riječi.

- Simptomi su opaki. Bolovi u gornjem dijelu trbuha, nadutost, pojava osjećaja sitosti nakon što se pojede i posve mala količina hrane, nikakav apetit, mučnina, povraćanje i to ne samo želučanog sadržaja već i krvi, stolica nalik na katran, nerijetko i s tragovima krvi, umor, anemija.

- Nastat će sranje, veliko sranje. Začepit će se kanalizacije – reče jedan od članova Kriznog stožera.

Ozračje u dvorani postaje još mračnije i depresivnije.

- To stvara nezamislive probleme našem zdravstvu. Situacija je nezabilježena. Nikad se s takvim nečim još nismo suočili. Velim vam, Covid je prema ovome što nas moguće čega, bio dječja igra. Zamislite kad cijela nacija, staro i mlado, muško i žensko, navali na bolnice. A svi liječnici, cjelokupno medicinsko osoblje također bolesni, i ne mogu pomoći ljudima.

- Postoji samo jedan jedini izlaz – kaže ministar unutarnjih poslova. – Vidi se svjetlo na kraju tunela. Moguće je izbjeći katastrofu.

Sve oči okreću se prema ministru, šefu Kriznog stožera. Prvi put u posljednjih nekoliko dana tračak optimizma.

- Razgovarao sam jutros s izbornikom Dalićem. Kaže da su igrači odlično raspoloženi, da jedva čekaju utakmicu, uvjereni da će pobijediti Belgiju. A ja mu kažem: „Nije važna pobjeda, može i neriješeno. Važno je samo da prođemo dalje, pa makar i kao drugi u skupini.“ A on će: „Ma to je više nego sigurno. Prolazimo. Idemo dalje.“

Na licima članova Kriznog stožera zablista tračak nade. Osobito na licu ministra zdravstva. Ohrabren, i on promijeni ton.

- Znači, mogli bismo izbjeći najgore? – upita.

- Vjerujem – reče ministar unutarnjih poslova. – Rekao sam Daliću: „Slušaj, Zlatko, morate izboriti ulazak u šesnaestinu finala. Sve drugo bilo bi tragedija. Ako ispadnete, zavladat će epidemije neviđenih razmjera. Ljudi će biti očajni, popustit će im nervi, bit će živčani, a znanstveno je dokazano kako to izaziva psihosomatske bolesti. Ispadnete li i vratite se iz Katara, cijela će nacija dobiti katar na želucu.