S manje od četiri milijuna stanovnika, Hrvatska je mala zemlja, no ipak se na neki način specijalizira. Županije geografski smještene uz Jadran specijalizirale su se za turizam i ugostiteljstvo, okolica glavnog grada i sjeverni dio zemlje za industriju, Grad Zagreb za informatičku tehnologiju, financije i administraciju, a Slavonija, tradicionalno, za poljoprivredu i  prehrambenu industriju. U takvoj podjeli rada i poslova - nije teško pogoditi -  Slavonija je prošla najgore. Unatoč milijardama državnih poticaja upumpanih u poljoprivredu i stočarstvo, nema pomaka i rasta. Naša je poljoprivreda neproduktivna, izvoz gotovo nikakav, a hranu uvozimo preko svake mjere. Slavonija sve više zaostaje za ostatkom Hrvatske, i nažalost, kad je o standardu riječ, postala je sličnija Srbiji nego ostatku Hrvatske. I tako dok se nekoć pjevalo ''Inati se Slavonijo!'', danas bi više odgovarala pjesma ''Zajauči Slavonijo!''.

Lomovi u Domovinskom pokretu i ono što se događa oko njega nastavljaju se, pa se prošloga tjedna sve dodatno zahukalo raskidom koalicije između Domovinskog pokreta i Hrvatskih suverenista u Gradskom vijeću Vukovara. Suverenisti kažu da ih iz Domovinskog pokreta nitko nije konzultirao oko rebalansa gradskog proračuna i uvođenja naplate parkiranja u jednoj gradskoj četvrti, pa su nezadovoljni takvim odnosom u gradskoj vladajućoj koaliciji iz nje izašli. Četvero vijećnika Hrvatskih suverenista u Gradskom vijeću Vukovara sada je postalo oporba. Šef Domovinskog pokreta i gradonačelnik Vukovara za takav potez Suverenista optužio je svoje biše članove koji su u međuvremenu osnovali novu stranku, DOMiNO, Dom i Nacionalno okupljanje. I naravno, među dojučerašnjim političkim istomišljenicima počelo se postavljati nezaobilazno pitanje: ''Dis bio 1991?. A kada za 20-30 godina ti ljudi budu postavili slično pitanje: Gdje si bio 2024.?, svi će uglas reći: ''U Hrvatskom saboru''.

Od oko osam milijardi ljudi na svijetu, samo 5 i pol milijuna govori hrvatskim jezikom - računajući one koji žive u Hrvatskoj i Hrvate izvan domovine. No, čini se da bi se ta kap u moru govornih jezika mogla prilično povećati jer sve veći broj stranaca, osobito Zapadnjaka, koji su odlučili živjeti u Hrvatskoj, žele naučiti hrvatski jezik. Svi se manje-više slažu kako naš jezik baš nije lako naučiti. Prema podacima Instituta za inozemnu službu, slavenski jezici, među kojima je hrvatski, uvršteni su u kategoriju 4, a samo oni koji ulaze u kategoriju 5 teži su za učenje. A da bi se koliko toliko svladalo hrvatski, jedan od 24 službena jezika Europske unije, potrebno je učiti ga bar 1.100 sati, odnosno duže od četiri i pol mjeseca svakoga dana po osam sati. Koliko je zapravo hrvatski jezik težak najbolje shvaćamo slušajući naše političare: mada govore hrvatski, hrvatski ih narod sve teže razumije.

Usporedna tablica maloprodajnih cijena u jednom poznatom njemačkom trgovačkom lancu koji svoje prodavaonice ima i u Hrvatskoj, pokazuje da isti proizvodi na njemačkim i hrvatskim policama ne koštaju jednako. Ista vrsta zubne paste u Njemačkoj je jeftinija 61 posto, deterdženta za 63 posto, a vlažnih maramica čak 105 posto. Izraženo u novcu, spomenute maramice u Hrvatskoj koštaju 1.95 eura, dok je u Njemačkoj cijena 95 centi. Kad se usporede prosječne zarade u Njemačkoj i Hrvatskoj, podaci za 2021. kažu da u nas bračni par s dvoje djece i dvije plaće mjesečno u prosjeku zaradi 1.865 eura, a u Njemačkoj 5.963. Zaključak je jasan: da bi prošli jeftinije sa svojim malim plaćama, siromašni Hrvati trebali bi na šoping u bogatu Njemačku.

Ovih dana čitamo da je broj beskućnika u Zagrebu naprosto eksplodirao: udruga Dom nade kaže kako je broj žena bez doma i onih na rubu beskućništva, u posljednjih nekoliko godina porastao čak 17 puta, a najčešće je riječ o osobama u dobi od 51 do 64 godine i iz različitih su društvenih skupina. Taj zastrašujući podatak, kažu iz spomenute udruge, ponajviše je rezultat obiteljskih i zdravstvenih poteškoća, te gubitak posla. Međutim, kad se uzme u obzir kolike su cijene najma stanova u Zagrebu, čini se da imamo još jedan razlog. Garsonjeru ili jednosobni stan u širem središtu grada platit ćete oko 800 eura mjesečno, naravno, bez troškova režija. Ako ste sretnik da imate posao i spadate u kategoriju onih s prosječnom plaćom u Zagrebu, koja iznosi oko 1.500 eura, dvije trećine prihoda odoše na stanovanje. Pa onima ispod prosjeka, umjesto Ilice, ostaje ulica.

Pitanje za ministra demografije: Hoće li za 10-15 godina u Hrvatskoj uopće biti živih koji će na Dušni dan obilaziti grobove mrtvih?