PO veličini spada u najmanje organe, ali po opasnostima koje može proizvesti je veoma veliki. Čak posredstvom njega iskazujemo svoju pripadnost nekome ili nečemu. Jezik.

Taj sićušni organ je jedna od najvećih blagodati koje smo dobili. Kako držati jezik na uzdi, kako ga kontrolirati, što govoriti? Zapravo, kontrolira li nas jezik ili mi njega?

Jezik bi trebao biti povezan sa srcem, odnosno, riječi dolaze iz srca, a jezik ih samo izgovara. Čovjek je na dar dobio jedna usta, odnosno, jedan jezik, a dva uha. Znači li to kako trebamo više slušati, a manje pričati. Danas ipak više pričamo, i to obično ono što nas se uglavnom ne tiče, a skoro nikako ne slušamo. Svi smo za sebe dovoljno pametni da o svakoj pojavi ili problemu znamo i previše, a saslušati nekoga, a tek poslušati ga - to je neprihvatljivo. 

Svakodnevno čujemo i vidimo ljude koji se bave stvarima od kojih nemaju apsolutno nikakve koristi. Susrećemo ljude na svim mjestima, pa i u Božjim kućama, koji komentiraju sve i svakoga. Obično su najviše na udaru one osobe s kojima se ne slažemo, koje ne slijede našu ideologiju ili religiju, a nisu pošteđeni svakakvih riječi niti oni na koje smo ljubomorni ili smo im zavidni na nečemu. 

Ono što svi znamo da je laž grijeh jezika. Također znamo da je naše društvo oboljelo od onoga što proizvodi jezik, a to je laž. Danas lažu skoro svi. Ne možemo naći zanimanje gdje ne postoje laži. 

Riječi laži koje izlaze iz naših usta duboko su ukorijenjene u svakodnevnom životu. Jezik, mala i moćna alatka danas uopće ne služi za gradnju mostova, već suprotno tome, služi za nanošenje nepopravljive štete.

Jedan od najčešćih i najraširenijih oblika zloupotrebe jezika danas je kleveta ili ogovaranje. Govoriti loše o nekome iza njegovih leđa postalo je gotovo društveno prihvatljivo, pa čak i uobičajeno. Ovakve poruke često nam šalju pojedini političari, a svakako tu su i mediji koji često iz njima znanih poriva pišu svakakve gadosti o pojavama ili pojedincima. 

Koliko smo puta i mi sami izgovorili riječi zbog kojih smo se kajali, ili koje nismo mislili reći. Posljedice tih riječi su ostale neizbrisive. Ako se vratimo u povijest, vidjet ćemo kako su nekad riječi bile pokretači velikih ratova. Izgovorne riječi često izazivaju i podjele u obitelji, među prijateljima, ali i u društvu.

Zanimljivo je vidjeti kako nas sve religije, pa čak i mudre filozofske škole uče važnosti kontroliranja jezika. Uče nas kako je jezik mali ud koji se hvali velikim stvarima.

A mi, sljedbenici religija ili filozofija kao da se nadmećemo tko će više lagati, ogovarati, psovati, prenositi tuđe riječi. Koja nam je svrha obreda koje obavljamo u hramovima ako po izlasku iz svetih prostora lažemo, ogovaramo, psujemo, prenosimo tuđe riječi. Zar nas svi obredi u svim religijama ne uče odgoju, moralnom i duhovnom uspinjanju. 

Kontroliranje malenog uda nije samo pitanje samodiscipline, već i pitanje odgojnog, moralnog i duhovnog razvoja. Religijski kazano, grijeh jezikom je možda najlakše počiniti, a s druge strane njegove posljedice su najdugotrajnije. Jer rana od udarca može zacijeliti, ali od jezika, rana nanesena srcu drugoga, gotovo nikad ne zacijeli. 

Jezik ne smije biti samostalni ud. Naš jezik uvijek mora biti povezan s našim umom i srcem, odnosno, naš jezik trebaju kontrolirati naš um i naše emocije. Onda ćemo imati taj maleni ud koji će širiti ljubav i graditi mostove, izgovarati lijepe riječi, a lijepa riječ je kao lijepo drvo – korijen mu je čvrsto u zemlji, a grane prema nebu.