U našem društvu odavno je postala uobičajena izreka – ima posla tko hoće raditi. I doista, danas ćemo vidjeti kako se ljudi bave svim i svačim kako bi došli do zarade. Danas možemo vidjeti ljude koji plešu s delfinima, čuvaju mjesto u redu ili su profesionalni gosti u svatovima.

U današnjem svijetu kada tehnološka dostignuća određuju i naš način života, neki poslovi se čine kao daleka prošlost. Takvi poslovi postali su samo podsjetnici na neka druga i davna vremena.

Prije nekoliko desetljeća stari zanati bili su glavni izvori prihoda, ali danas polako odlaze u zaborav. Izumiranje tradicionalnih zanata ogroman je i sve brže rastući problem ne samo kod nas, već i u cijelome svijetu. Ako se nastavi ovakav trend više nam neće imati tko popraviti sat ili probušiti dodatnu rupu na remenu ako se ugojimo, a dama koja pokida svoju štiklu neće je imati gdje zalijepiti. Ali današnje društvo konzumerizma naučilo nas je kako pokvareni sat trebamo baciti i kupiti novi, ako nam je remen mali, naći ćemo novi kod Kineza, a dami kojoj pukne štikla bit će sretna jer odlazi u potragu za novom. Da, tako nas uči potrošačko društvo. Sve je zamjenjivo i nema potrebe popravljati i čuvati stare stvari.

Moderno doba nameće sliku kako su stari zanati  stvar prošlosti i kao takvi ne mogu donijeti neku posebnu korist. Ali danas i kod nas, ali i u svijetu, postoji potražnja za unikatnim i ručno izrađenim predmetima. Ovako izrađeni predmeti pružaju posebnu vrstu jedinstvenosti, a koja nedostaje našem društvu. Danas, uglavnom, svi sličimo jedni na druge. Nosimo iste komade odjeće ili obuće. Danas su na cijeni jeftine kopije i one uglavnom prolaze. Potrošačko društvo nas uči kako prvo trebamo birati cijenu ispred kvalitete.

U očuvanju tradicionalnih poslova država bi trebala imati aktivniju i jaču promociju svih strukovnih škola. Zašto u Njemačkoj ili Austriji svaki učenik može imati plaću i staž od prve godine obrazovanja, a kod nas ne? Zašto takvi učenici nemaju stipendije od obrtnika koji će im garantirati i zaposlenje.

Tradicionalni zanati služe očuvanju kulturnog identiteta jednog mjesta ili naroda. Kao takvi, zanati jednog mjesta mogu biti čuvari lokalne tradicije i povijesti. I mi kao posjetitelji nekog mjesta uvijek tražimo ručno izrađeni suvenir koji odražava autentičnost grada kojeg smo posjetili. 

Tradicionalni zanati možda nikada neće vratiti onu ulogu i mjesto koje su imali prije stotinjak godina, ali to ne znači da su osuđeni na zaborav ili nestanak. Njihova budućnost ovisit će koliko ćemo ih cijeniti, podržavati i prilagoditi novim vremenima. Ako im kao društvo damo priliku, tradicionalni zanati mogu postati mostovi koji će spajati prošlost, sadašnjost i budućnost.

Tradicionalni zanati nisu samo posao. Oni su posebna priča, povijest i identitet jednog naroda. Njihovi ručno izrađeni predmeti ili stvari imaju dušu koja priča posebne priče. Njihovim nestankom izgubili bismo i dio sebe. 

Svaki takav zanat nosi sa sobom i duh zajednice iz koje je potekao. S njihovim nestankom gubimo i povezanost s prirodom. Majstori takvih zanata uglavnom su koristili prirodne materijale.

Jer, kad nestane i posljednji urar, postolar ili kovač, nestat će i dio naše prošlosti, a možda i budućnosti.